Mamma Roma

Mamma Roma (1962), Italija, c/b, 114 min, Arco Film, r. i sc.: Pier Paolo Pasolini, dijalozi: Sergio Citti, df.: Tonino Delli Colli, glazba: Antonio Vivaldi (Koncert u C-duru), Cherubini-Bixio (Violino tzigano), ul.: Anna Magnani (Mamma Roma), Ettore Garofolo (Ettore), Franco Citti (Carmine), Silvana Corsini (Bruna), Paolo Volponi (svećenik), Luisa Orioli (Giancofiore).

Nastojeći svojem sinu osigurati pristojan život, bivša prostitutka Mamma Roma suočena je sa složenim zahtjevima prilagođivanja novom društv. i kult. kontekstu.

Ogoljenjem postupaka preuzetih iz neorealističke poetike, osobito filma → Rim, otvoreni grad, Pasolini naglašava konstitutivne elemente vlastitog iskaza, dovodeći u pitanje predstavljačku prirodu film. slike. Inzistiranje na kratkim krupnim planovima, i rijetka uporaba totala, uvijek u svrhu upućivanja na prisutnost kamere i montaže, kao i isticanje tjelesnog kroz smijeh, bijes, ples, pjesmu, tjeskobu i histeričnu gestikulaciju podjednako upućuju na nesvodljivost stvarnosti na bilo koji model reprezentacije i nužnost oblikovne konstrukcije za tvorbu značenja. Karnevaleskno parodiranje soc. konvencija koje svojim ponašanjem i odnosom prema tijelu predstavlja Mamma Roma, prikazano je uporabom prihvaćenih predstavljačkih kodova kao citiranja naslijeđenih vizualnih jezika, pa i film. neorealizam i renesansno slikarstvo služe kao zaliha raspoloživih značenjskih sustava. U cijelom je filmu, od prizora protagonističina krika nad mrtvim sinom, preko sedam puta ponovljena kadra crkvene kupole viđene iz novog stana koji Mamma Roma doživljava kao obećanje budućnosti, do prizora otvaranja vrata, ono što je predočeno podložno reinterpretaciji, a Pasolini istodobno ukida privilegirani status autorskoga kadra i ističe objektivnost kamerom posredovane subjektivne vizure. Nastojanje da spoji autorski kadar i gledište protagonista, subjektivnost viđenja i objektivnost kamere, sam Pasolini je u teoretskim radovima nazvao »slobodni neupravni subjektivni« izraz.

T. Brlek