Manhattan

Manhattan (1979), SAD, c/b, 96 min, United Artists/Jack Rollins/Charles H. Joffe, r.: Woody Allen, sc.: W. Allen, Marshall Brickman, df.: Gordon Willis, glazbeni ravnatelj: Tom Pierson, montaža: Susan E. Morse, sgf.: Mel Bourne, ul.: Woody Allen (Isaac), Diane Keaton (Mary), Mariel Hemingway (Tracy), Michael Murphy (Yale), Meryl Streep (Jill), Anne Byrne (Emily), Karen Ludwig (Connie).

Dvaput razvedeni televizijski scenarist Isaac ostavlja maloljetnu djevojku Tracy zbog Mary, bivše ljubavnice prijatelja Yalea. U vrijeme kada Isaacova bivša supruga Jill (koja je postala lezbijka) postiže uspjeh knjigom o braku i raskidu s Isaacom, Yale odluči ostaviti ženu zbog Mary.

Zabavan slijed događaja iz života nervoznih žitelja New Yorka prožet je lirskim posvetama gradu, s uspjelim gradskim vedutama te sjajno izabranom i orkestriranom glazbom G. Gershwina, koja ugođajem (a često i implikacijama poznatih tekstova koji se u filmu ne koriste izravno) komentira i retorički osnažuje zbivanja. Uz uspio snimateljski rad te duhovit i slojevit scenarij, razigrana glumačka ekipa obogaćuje jedan od redateljevih najcjenjenijih filmova, hvaljen i zbog vješta izazivanja gledateljskih emocija te komičnih učinaka. Isaac je slojevita varijacija Allenova stalnog tipa pretencioznog i neurotičnog žid. intelektualca, opterećena (često izmišljenim) izazovima vlastitoj muškosti i samopoštovanju, zbog kojih ostavlja Tracy. S vremenom Isaac shvati da njegov cinizam i oprez nisu uvijek dovoljni te da nekome ipak treba vjerovati, pa je njegova ljubavna ponuda režirana kao neodoljiva, iako njom zapravo potvrđuje Jilline tvrdnje o svojoj egocentričnosti. Također, Mary kritizira Isaacova idola I. Bergmana zbog toga što seksualne tjeskobe maskira kroz transcendentna pitanja, a Allen svoje tjeskobe uobličava kroz posvetu gradu i opća zapažanja o ljudskoj prirodi. Jedan od najboljih autorovih filmova, vrlo slojevite audio-vizualne i semantičke strukture, nominiran je za Oscara za scenarij i glumu (M. Hemingway).

N. Gilić