Marjanović, Branko

Marjanović, Branko, hrv. redatelj, scenarist i montažer (Zagreb, 1909 – Zagreb, 1996). Sin Milana M., umj. rukovoditelja Škole nar. zdravlja. Završio trg. akademiju i dramsku školu u Zagrebu, na filmu debitirao kao glumac, gl. ulogom alkoholičara u kratkometr. nij. igr. filmu Birtija (J. Ivakić, 1929). Potom s ocem živi u Pragu 1929–31. i Beogradu 1931–39., gdje debitira kao film. snimatelj na nedovršenom promidžbenom dok. filmu u produkciji Jugoslovenskoga prosvetnog filma, za koji radi do povratka u Zagreb. Tu je isprva šef Odjela film. propagande podružnice 20th Century Foxa, potom 1940–41. njezin direktor. Prešavši 1941. u Ravnateljstvo za film Nezavisne Države Hrvatske, pokreće proizvodnju film. novosti, isprva pod nazivom Hrvatska u rieči i slici, potom Hrvatski slikopisni tjednik, koji redovito izlazi svake subote do 6. V. 1945., dok od ostataka materijala ratnih snimatelja montira 1942. kompilacijski dok. film Straža na Drini, a 1944. vođa je snimanja i gl. montažer filma → Lisinski. Za povlačenja vojske NDH 1945. raspoređuje snimatelje koji snimaju ulazak partizana u Zagreb čime spašava film. tehniku od odvoženja u Austriju, a od tih materijala montira prve film. novosti nove Jugoslavije. Priređuje još šest brojeva film. novosti, 1945. režira promidžbene dok. filmove, npr. Istra (1945), Prvi kongres USAOH i Rijeka u obnovi (oba 1946), dok prema scenariju J. Horvata 1947. režira svoj prvi dugometr. igr. film Zastava, o balerini koja iz okupiranog Zagreba spašava zastavu partizanskog kalničkog odreda. Slijedi Ciguli Miguli (1952), također prema Horvatovu scenariju, polit. satira o provincijskom aktivistu za kulturu koji raspušta pet glazb. društava i zapovijeda uklanjanje spomenika mjesnog glazb. autoriteta s gl. trga. Budući da je uklanjanje spomenika shvaćeno kao aluzija na skidanje spomenika banu Jelačiću, film je zabranjen (odobren je za prikazivanje tek 1977). Nakon Opsade (1956), omnibusa od triju priča, svake ispričane iz osobne perspektive jednog od partizana opkoljenih u bolnici, vraća se dokumentarizmu. Već 1959. filmovima Briga za potomstvo i Bjeloglavi sup upućuje na dominantnu preokupaciju – opstanak kao temeljni zakon života u prirodi. Do 1967. režirao je 20 dok. filmova o prirodi, 1968. snima nekoliko iznimnih ribarskih putopisa, npr. Jugoatlantik i Kao svi ribari svijeta, o hrv. tunolovcima na južnim morima, a 1971–74. režira tri ciklusa dok. filmova o prirodi pod zajedničkim naslovom Mala čuda velike prirode. Posljednji film Nema milosti režirao je 1986. Po poznavanju film. tehnike i po dok. opusu M. je jedinstvena pojava u hrv. kinematografiji. Ostali važniji dok. filmovi: Priča o glavatici (1960), Lasica (1962), Tragom medvjeda (1962), Ljeto medvjedića (1963), Submarina (1965), Svizac (1966), Lepeza svetog Jakova (1975), Puh (1977), O ljudima i magarcima (1978), Priča o gatalinki (1980), Otok, čovjek, krš (1982), Polje (1984).

D. Marković