Mastroianni, Marcello

Mastroianni, Marcello, tal. glumac (Fontana Liri, 1924 – Pariz, 1996). Iz siromašne obitelji, od mladosti glumi u kazalištu (osobito je značajna suradnja s L. Viscontijem), na filmu od 1947., npr. Djevojke sa Španjolskog trga (L. Emmer, 1952), prvi veći uspjeh postiže gl. ulogom u Danima ljubavi (G. De Santis, 1954). Srednjeg rasta, ugodna izgleda i simpatičan, uvjerljivo sugerira suprotstavljene osobine i psihol. porive, bez buntovnosti karakteristične za likove J.-P. Belmonda i s naglaskom na melankoličnim crtama, utjelovljujući (pretežito urbanu) tjeskobu epohe u filmovima Bijele noći (L. Visconti, 1957), → Slatki život, → Noć i → Osam i pol te uskoro postaje jedan od najcjenjenijih eur. glumaca. Često tumači slabe ili »iskvarene« muškarce (npr. Lijepi Antonio M. Bologninija, 1960; → Veliko žderanje, → Izuzetan dan), a u šire publike najveću popularnost stječe kao komičar (npr. Razvod na talijanski način P. Germija, 1961), često u paru sa S. Loren (Jučer, danas, sutra, 1963; Brak na talijanski način, 1964., oba V. De Sice). Glum. nagradu u Cannesu osvaja za Dramu ljubomore (E. Scola, 1970) te za Crne oči (N. S. Mihalkov, 1987). Ostale važnije ul.: Obično nepoznati lopovi (M. Monicelli, 1958), Privatni život (L. Malle, 1961), Casanova 70 (M. Monicelli, 1965), Leo posljednji (J. Boorman, 1970), Allonsanfan (P. i V. Taviani, 1974), Bok, muškarčino (M. Ferreri, 1978), Grad žena (F. Fellini, 1980), Koža (L. Cavani, 1980), Priča o Pierri (M. Ferreri, 1983), Henrik IV. (M. Bellocchio, 1984), Ginger i Fred (F. Fellini, 1986), Intervju (F. Fellini, 1987), Koliko je sati? (E. Scola, 1989), Svi su dobro (G. Tornatore, 1990), Prêt-à-porter (R. Altman, 1994), Tri života i samo jedna smrt (R. Ruiz, 1996).