Belan, Branko

Belan, Branko, hrv. redatelj, scenarist, film. teoretičar i književnik (Postira na Braču, 1912 – Zagreb, 1986). Diplomirao i doktorirao pravo u Zagrebu, 1940–46. pravnik u državnoj službi. Od 1946. član dramaturškog odjela Jadran filma, kao redatelj debitira 1948. dvama dok. filmovima – Elektrifikacija i → Tunolovci, koji su, iako realizirani u duhu socijalističkog obnoviteljskog optimizma (patetičan spikerski komentar, naglašena dramaturška uloga glazbe), vrlo promišljeni, informativni i zanimljivi. To je osobito uočljivo u Tunolovcima, u kojemu je vidljiva autorova želja ne samo za osobnim iskazom, već i za stvaranjem stanovite napetosti i neizvjesnosti oko uspješnog izlova (kroz promatračku kameru i proučavanje detalja). Prvi mu je igr. film → Koncert, tragična priča o pijanistici kojoj 1945. donosi zakasnjelu i, stoga, nepotrebnu sreću. Film je dramaturški nekonvencionalno organiziran: sadašnjost (1945) okvirna je priča unutar koje se razvijaju četiri ključne retrospektivne priče junakinje. Dominantno pesimističnog tona, ta je pov. panorama u vrijeme nastanka podcjenjivana. Nakon neuspjelog i premontiravanog filma Pod sumnjom (1956), s temom izdaje za II. svj. rata, više ne dobiva prilike režirati igr. filmove pa se posvećuje najprije dok. filmovima, a potom sve više publicistici, teoriji filma i pedagoškom radu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj je 1970–78. predavao teoriju montaže. Objavio je knjige Scenarij što i kako (1960), Sjaj i bijeda filma (1966) i Sintaksa i poetika filma (1980). Autor je i više romana (npr. Kutija od ebanovine, 1960; Tmora, 1967; Tko će pokucati na moja vrata, 1974) i novela, a u posljednjoj fazi knjiž. stvaralaštva (od pol. 1970-ih) posvetio se znanstveno-fantastičnoj prozi. Ostali važniji dok. filmovi: Ribari Jadrana (1948), Ne spavaju svi noću (1951), Istarski puti (1953), Prozori Mediterana (1960); kratki igrani: Dobričina (1966).

D. Marković