Belmondo, Jean-Paul

Belmondo, Jean-Paul, franc. glumac (Neuilly-sur-Seine, 1933). U mladosti športaš, bez većih uspjeha glumi u kazalištu. Na filmu od 1957., ubrzo dobiva zapaženije uloge, npr. u Varalicama (M. Carné, 1958) i Dvostrukom obrtaju (C. Chabrol, 1960). Zvijezdom novoga vala postaje složenim likom romantično-buntovnoga kriminalca u filmu → Do posljednjeg daha, redatelja J.-L. Godarda, svojeg mentora tijekom 1960-ih. Kritika podjednako hvali njihovu suradnju u filmovima Žena je žena (1961) i → Ludi Pierrot, kao i tradicionalnije Belmondove uloge u filmovima drugih redatelja, npr. → Moderato cantabile, Ciociara (V. De Sica, 1960), Léon Morin, svećenik (J.-P. Melville, 1961), Kradljivac iz Pariza (L. Malle, 1967). U stjecanju statusa međunar. zvijezde i jedne od najutjecajnijih osoba franc. kinematografije pomaže mu redatelj P. de Broca popularnim hitovima, poput Čovjeka iz Rija (1963). Nastavljač tradicije tzv. gubitnika, kakve su tumačili J. Gabin, s kojim je nastupio u filmu Majmun u zimi (H. Verneuil, 1962), i H. Bogart, uspoređivan je s J. Deanom i drugim tumačima »buntovnika bez razloga«. Stvorio je, međutim, samosvojan i prepoznatljiv novovalovski glum. stil improvizacije, odmaka od uloge i sklonosti prema citatu. Široka glum. raspona, nastupajući u komerc. projektima, opuštenost je katkad naglašavao do samoparodije (Veličanstveni, P. de Broca, 1973), premda je uspješnije tumačio likove hladnokrvnih profesionalaca s ironičnom crtom (Profesionalac, G. Lautner, 1981). Od velikog dijela kritike smatran najizvornijom zvijezdom nakon 1960., status najpopularnijeg franc. glumca zadržao je do pol. 1980-ih. Ostale važnije ul.: Stranputica (M. Bolognini, 1961), Cartouche (P. de Broca, 1962), Kinezove nevolje u Kini (P. de Broca, 1965), Borsalino (J. Deray, 1969), Doktor Popaul (C. Chabrol, 1972), Stavisky (A. Resnais, 1974), Strah nad gradom (H. Verneuil, 1975), Tijelo mojeg neprijatelja (H. Verneuil, 1976), Nepoznati u kući (G. Lautner, 1992), Jadnici (C. Lelouch, 1995).

N. Gilić