Mimi metalac

Mimi metalac (Mimí metalurgico ferito nell’onore, 1972), Italija, boja, 121 min, Euro International, r. i sc.: Lina Wertmüller, df.: Dario Di Palma, glazba: Piero Piccioni, ul.: Giancarlo Gianini (Mimi), Mariangela Melato (Fiore), Turi Ferro (Tricarico), Agostina Belli (Rosalia), Elena Fiore (Amalia), Luigi Diberti (Pippino).

Otpušten, sicilijanski radnik Mimi razdvaja se od supruge Rosalie i odlazi u Torino, gdje se zapošljava u metalskoj industriji. Upoznaje radnicu Fiore, s njom započinje ljubavnu vezu i dobiva sina. U međuvremenu Rosalia mu priznaje da je zatrudnjela s jednim časnikom financijske policije. Mimi stoga zavede njegovu suprugu Amaliju koja s njim zatrudni.

Prvi veliki uspjeh L. Wertmüller prikaz je društv. mentaliteta tal. juga. Autorica motive suprotnosti industrijskog Sjevera i ruralnog Juga, bračne prijevare i povrede časti te utjecaja mafije, kao i temeljnu postavku o određenosti sudbine pojedinca njegovim rodnim ambijentom, iskazuje ironičnim prikazom protagonistovih seksualnih i polit. iskustava, proturječja i predrasuda te oslanjanjem na groteskni vizualni i zv. izraz (npr. motiv korpulentnih i ružnih žena) čiju karikaturalnost, kao i implikacije posvemašnjega moralnog relativizma, nazočnog u ovom djelu tek pri samom završetku, dovodi do vrhunca u kasnijem ostvarenju Pasqualino ljepotan (1975).