:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Mimica, Vatroslav, hrv. redatelj i scenarist (Omiš, 1923). Studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, 1943–45. u partizanima, potom knjiž. i film. kritičar, urednik u časopisu Izvor te glavni i umj. direktor Jadran filma (1950–52). Red. karijeru započinje melodramom U oluji (1952) i stiliziranom komedijom s elementima slapsticka Jubilej gospodina Ikla (1955). Potom prelazi na crt. film. Nakon Strašila (1957), u kojemu se još oslanja na diznijevski prosede, režira Happy End (1958), s motivom svj. kataklizme, dok status jednog od prvaka zagrebačke škole crt. filma (u suradnji s A. Marksom kao gl. crtačem i V. Jutrišom kao animatorom) potvrđuje filmovima Samac (1958), Inspektor se vratio kući (1959) i Mala kronika (1962), u kojima tematizira čovjekovu izgubljenost i usamljenost u tehnologiziranim, dehumaniziranim ambijentima suvr. civilizacije, razvivši stil zasnovan na reduciranoj animaciji, dokidanju perspektive, plošnim, geometriziranim likovima i složenu međuodnosu ravnih ploha ambijenata. U tom razdoblju u tal. produkciji režira pseudopov. spektakl Tvrđava Samograd (1961), potom u Hrvatskoj kratkometr. igr. filmove Telefon (1962) i Ženidba gospodina Marcipana (1963), vizualno stilizirana djela koja se uklapaju u tematske preokupacije njegovih crt. filmova. Nakon crtanofilm. adaptacije ratne poeme J. Kaštelana Tifusari (1963), definitivno se vraća igr. filmu (režira još jedan crt. film – Vatrogasci, 1971): → Prometej s otoka Viševice (Velika zlatna arena i Srebrena arena za režiju), → Ponedjeljak ili utorak (Velika zlatna arena i Zlatna arena za režiju) i → Kaja, ubit ću te! vrhunci su modernizma u hrv. kinematografiji. Prva su dva usredotočena na muške protagoniste i vizualizaciju njihove svijesti, odn. prisjećanja, a u drugom i zamišljaja potaknutih izvanjskim dojmovima, pri čemu M. ostvaruje inovativan film. ekvivalent knjiž. tehnike struje svijesti. Kaja, ubit ću te! nastavlja s razgrađivanjem klas. fabule i realistički ocrtanih likova u korist vizualnosti kao središnjeg interesa, dok motivom iracionalnog zla i zločinačkog nagona najavljuje → Događaj (Velika srebrna arena), osuvremenjenu i lokaliziranu adaptaciju novele A. P. Čehova, djelo iznimna ugođaja tjeskobe i prijetnje. Njime ujedno započinje novo razdoblje stvaralaštva u kojemu se oslanja na obrasce klas. naracije. Tada se okušava u ratnom (Hranjenik, 1970; Makedonski dio pakla, 1971., u Makedoniji) i socijalnokritičkom filmu (Posljednji podvig diverzanta Oblaka, 1978) te daje osebujne priloge pov. filmu: Seljačka buna 1573. (1975., Velika brončana arena) izdvaja se zanemarivanjem individualnog junaka u korist fragmentarne naracije i kontekstualnog zahvaćanja aspekata sjevernohrv. kasnog srednjovjekovlja, s lik. asocijacijama na P. Bruegela i renesansno slikarstvo općenito te K. Hegedušića, dok se Banović Strahinja (1981) odlikuje ugođajnom ikonografijom srednjovj. Balkana u kojemu se miješaju bogumilske, biz. i tur. komponente. Njegov sin Sergio (1957) glumio je gl. uloge u Događaju i Seljačkoj buni 1573., od pol. 1980-ih djeluje u Hollywoodu kao asistent redatelja (npr. S. Spielberga)

B. Kragić