Miran čovjek

Miran čovjek (The Quiet Man, 1952), SAD, boja, 129 min, Argosy/Republic, r.: John Ford, sc.: Frank S. Nugent, prema priči Mauricea Walsha, df.: Winton C. Hoch, Archie Stout, glazba: Victor Young, ul.: John Wayne (Sean Thornton), Maureen O’Hara (Mary Kate Danaher), Barry Fitzgerald (Michaeleen Og Flynn), Ward Bond (Peter Lonergan), Victor McLaglen (Will Danaher), Mildred Natwick (Sarah Tillane), Francis Ford (Dan Tobin), Eileen Crowe (Elizabeth Playfair), Arthur Shields (Cyril Playfair), Charles FitzSimmons (Forbes).

Bivši boksač Sean Thornton vraća se iz Amerike u rodno mjesto Innisfree u Irskoj, gdje od Sarah Tillane kupi bivši obiteljski posjed. Time izazove neprijateljstvo Willa Danahera, koji se sam htio domoći tog posjeda te mu ovaj zabrani da se viđa s njegovom sestrom Mary Kate u koju se Sean zaljubio. Međutim, župnik Lonergan i ženidbeni posrednik Michaeleen Og Flynn uspiju odobrovoljiti Willa te ovaj pristane na zaruke, a potom i vjenčanje Seana i Mary Kate. Kada se ispostavi da su Lonergan i Flynn obećali Willu ugovoriti ženidbu sa Sarah Tilane, o čemu ona sama ništa ne zna, Will odbije Mary Kate dati miraz. Nakon nekoliko obrata dolazi do tučnjave Willa i Seana.

U kontekstu Fordova opusa, djelo je umnogome antipod filmu → Kako je bila zelena moja dolina – taj tematizira napuštanje, a ovaj povratak u zavičaj, jedan se bavi rasapom, a drugi nastajanjem obitelji, naposljetku ranije je ostvarenje prožeto pesimizmom i tragičnim tonovima, dok je ovaj film vrhunska redateljeva varijacija romantične komedije. Tako Ford na pozadini pastoralnog ugođaja ruralne Irske, dočaranog ekspresivnom uporabom kolora, zasićenim, jarkim bojama (crvenom i zelenom) i brojnim slikovitim epizodnim likovima, razvija zaplet koji slijedi obrasce romantične šekspirijanske komedije, s muškim protagonistom ostvarenje čije želje (romantična i bračna veza s junakinjom) priječi neki lik. Pastoralna je pozadina tzv. zeleni svijet iz knjiž. komedije, prostor u kojemu dolazi do povezivanja protagonista, a smještanje radnje čitavog filma u takav ambijent podupire ugođaj svetkovine. Ford, međutim, takve tonove diskretno podriva razvijanjem tenzije između patrijarhalne represije i romanse koja dovodi do pragmatički slobodnog društva, propituje retrogradnost tradic. obrazaca (koje na pojavnoj razini ugl. sentimentalizira) te upozorava na motiv seksualne frustracije kao pozadine intrige, kroz lik Flynna (u majstorskoj interpretaciji B. Fitzgeralda) na motive usamljenosti i izoliranosti, a napetost strukture odražava se i u koncepciji protagonista, fizički impozantnog, ali tijekom većine filma nedjelatnog. Vjerojatno najpopularniji Fordov nevestern, film je nagrađen dvama Oscarima – za režiju (redateljev četvrti) i kolor fotografiju.

B. Kragić