Moja draga Klementina

Moja draga Klementina (My Darling Clementine, 1946), SAD, c/b, 97 min, 20^th Century-Fox, r.: John Ford, sc.: Samuel G. Engel, Winston Miller, prema priči Sama Hellmana, df.: Joseph P. MacDonald, glazba: Cyril J. Mockridge, ul.: Henry Fonda (Wyatt Earp), Victor Mature (Doc Holliday), Cathy Downs (Klementina), Linda Darnell (Chihuahua), Walter Brennan (Clanton), Tim Holt (Virgil Earp), Ward Bond (Morgan Earp), Alan Mowbray (Granville Thorndyke), John Ireland (Billy Clanton), Grant Withers (Ike Clanton), Don Garner (James Earp).

Braća Wyatt, Morgan, Virgil i James Earp gone stoku i dolaze u gradić Tombstone. Dok prva trojica odlaze u grad, James ostaje čuvati imovinu te ga napadnu, opljačkaju i ubiju Clantoni, otac i nekoliko njegovih sinova koji žive pokraj grada. Wyatt stoga odluči ostati u Tombstoneu kao šerif, s braćom kao pomoćnicima, kako bi namaknuo dokaze protiv ubojica. Postupno razvija odnos međusobnog poštovanja s rezigniranim revolverašom Docom Hollidayem, a zaintrigira ga i dolazak Docove bivše zaručnice iz Bostona Klementine Carter.

Prvi Fordov vestern po povratku iz II. svj. rata, odlikuje se kao i redateljevo prethodno djelo, ratni film Žrtvovani (1945), prožimanjem ugođaja tuge i nade. Usredotočivši se na lik legendarnog zapadnjaka Wyatta Earpa, Ford ga ocrtava kao galantna heroja što pridonosi tumačenju filma kao alegorije o sukobu dobra i zla, a kroz žanrovski motiv suprotnosti između civilizacije i divljaštva, ali i suprotstavljanje moralnih apsoluta u sukobu dviju obitelji, Earpovih i Clantonovih. Neoekspresionističkom vizualnom prosedeu naglašenih kontrasta svjetla i tame povezanih s ambijentima divljine i predočenih u scenama anarhije i iracionalnosti (karakteristične izmjene srdačnosti i okrutnosti staroga Clantona unutar istoga kadra ili nekoliko kadrova), suprotstavljena je lirična sekvenca plesa, klasicističkih kompozicija kadra i sklada elegantnih pokreta glumaca s izmjenom kadrova u polutotalima i iz lagano sniženih rakursa (što naglašava protagonistovu posebnost), dok ih povezuje scena recitiranja Hamletova monologa, cijenjena i kao jedna od najinventivnijih prilagodbi Shakespeareova teksta filmu, s dugim pauzama koje uz prizornu glazbu u pozadini stvaraju melodičnu strukturu, a koja pokazuje važnost drugog gl. lika – Hollidaya, figure tzv. odmetničkog junaka. Potvrda i Fordovih sklonosti prizornom redukcionizmu – događaji ključni za razvoj radnje u filmu se ne vide, a scena završnog obračuna iznimno je kratka, posebice u usporedbi sa sličnim prizorima u kasnijim vesternima drugih redatelja, film je i njegov najromantičniji vestern, koji do vrhunca dovodi mitotvorne značajke žanra (pov. podloga fabule – obračun kod O. K. korala 1881. potpuno je izmijenjena), ali i navješćuje kasniju rastuću skepsu upućivanjem na junaka kao agenta sudbine, što podcrtava i melankoličan ugođaj završetka.

B. Kragić