:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Napoleon (Napoléon vu par Abel Gance; première époque: Bonaparte, 1927), Francuska, c/b, nijemi, oko 360 min (integralna verzija)/195 min, Sociéte Générale des Films/Abel Gance, r. i sc.: Abel Gance, df.: Jules Kruger, glazba: Arthur Honegger, ul.: Albert Dieudonné (Napoleon), Gina Manès (Josephine), Philippe Hériat (Salicetti), A. Gance (Saint-Just), Antonin Artaud (Marat), Edmond Van Daële (Robespierre), Alexandre Koubitzky (Danton), Suzanne Bianchetti (Marija-Antoaneta).

Nakon mladenaštva u vojnom internatu u Brienneu, Napoleon sudjeluje u osvajanju dvorca Tuilleries, vraća se na Korziku pa osvaja Toulon te se oženi Josephinom de Beauharnais. Mladi general odlazi potom u Italiju gdje postiže niz trijumfalnih pobjeda.

Prvi od zamišljenih šest dijelova redateljeva film. životopisa Napoleona Bonapartea Ganceovo je najambicioznije i najpoznatije djelo, manifestacija niza inovativnih vizualnih postupaka. Film zanemaruje tradic. realist. dramaturgiju te se usredotočuje na retoričan i patetičan prikaz naslovnog junaka koncipiranog u romantičarskoj tradiciji iznimne osobnosti koja redefinira povijest. Kao i u svojemu prethodnom filmu Kotač (1923), Gance rabi višestruke ekspozicije (u nekim trenutcima simultano projicira na ekran i do 16 slika) te vizualne simbole i metaforičku montažu. Kamera je sasvim oslobođena statičnosti (zahvaljujući izumu laganih, nosivih kamera), pa film obiluje nizom subjektivnih dinamičnih kadrova, vožnji i panorama. Gance je tako kameru vezao na leđa galopirajućega konja odakle je snimala krajolik da bi dočarala subjektivne kadrove jahača, polit. raspravu u franc. skupštini snimio je postavivši kameru na vrh njihala odakle je ona, njišući se, izmjenično prikazivala predstavnike desnice i ljevice (žirondinaca i jakobinaca), dok je topovska bitka pri opsadi Toulona dočarana i kadrovima koji su simulirali perspektivu topovske kugle (kamere su bile pričvršćene uz lopte bacane u zrak). Završni su prizori filma snimljeni u tehnici tzv. polivizije, koja se sastojala u istodobnoj projekciji standardnih slika (od 35 mm) na tri ekrana. Taj je postupak Gance rabio na dva načina: kadrove na srednjem ekranu (npr. krupni plan Napoleona ili orla) simbolički je kontrapunktirao s totalima vojske koja maršira u svrhu efekta montaže unutar kadra, odn. na sva je tri ekrana projicirao totale koji su tvorili jednu masovnu scenu. Krajnje osobni autorov projekt (što je razvidno i iz punog naslova – Napoleon kako ga vidi Abel Gance) premijerno je prikazan u skraćenoj verziji od 195 min, a potom u četiri dijela od po 90 min. Gance je 1935. realizirao ozvučenu verziju (s prologom i nasinkroniziranim dijalozima koje su glumci izgovarali već za snimanja nij. filma), ali bez scena u poliviziji. Redatelj C. Lelouche montirao je 1970. novu verziju s pojedinim dotad nemontiranim scenama, ali bez nekih prijašnjih, i u trajanju od 240 min, dok je engl. povjesničar filma Kevin Brownlow rekonstruirao verziju od 300 min prikazanu 1979. Pod supervizijom F. F. Coppole 1981. prikazana je Brownlowova verzija (ali skraćena za oko 20 min i projicirana brzinom od 24 sličice u sekundi, umjesto 20), dok je Brownlow 1982. montirao novu verziju od 303 min.

B. Kragić


NAPOLEON, A. Gance