Naruse, Mikio

Naruse, Mikio, jap. redatelj (Tokio, 1905 – Tokio, 1969). Iz siromašne obitelji, od 1920. radi kao rekviziter u film. studijima tvrtke Shochiku, 1922–29. asistent je redatelja, režira od 1930. Već od drugog filma Čista ljubav (1930) posvećuje se žanru shomin-geki, melodramama o pripadnicima niže srednje klase, osobito sklon prikazu požrtvovnih i nesretnih žena (isprva često prostitutki ili samohranih majki, poslije udanih žena i udovica). Iako se ističe već 1930-ih, npr. filmovima Daleko od tebe (1933), o gejši koja izdržava oca i sina, Noćni snovi (1933), Slijepa ulica (1934), Ženo, budi kao ruža (1935), o djevojci pred udajom koja uzalud pokušava pomiriti rastavljene roditelje, svoja najznačajnija ostvarenja režira 1950-ih (često s glumicom Hideko Takamine u gl. ulozi): Ginza kozmetika (1951), o sredovječnoj barskoj hostesi koja uzalud čezne za životnim promjenama, Objed (1951), o ženi u braku bez djece, Majka (1952), o udovici koja pokušava nastaviti suprugov posao (po mišljenju dijela kritike najuspjeliji primjer podžanra haha-mono, odn. majčinskog filma), Bljesak (1952), o kćeri koja odbija majčino bračno posredovanje, Zvuci s planina (1954), o trudnoj ženi koja otkriva da joj suprug ima ljubavnicu, Ploveći oblaci (1955., po dijelu kritike njegov najuspjeliji film), o ljubavi mlade žene prema oženjenom čovjeku, Anzukko (1958), o nesretno udanoj ženi, i Kad žena silazi stepenicama (1960), o udovici u potrazi za egzistencijalnom sigurnošću. Posljednji velik uspjeh postiže mračnim psihol. krim. filmom Stranac u ženinu srcu (1965). Jedan od najistaknutijih jap. redatelja ostvario je stilski i tematski iznimno koherentan opus obilježen suptilnim varijacijama nekoliko motiva i situacija: naraštajnih i obiteljskih odnosa između žena – majki i kćeri, sestara, nećakinja, snaha te odnosa senzibilnih žena i nezahvalnih ili neodlučnih muškaraca. Nemogućnost protagonistica da se oslobode obiteljskih ili društv. pritisaka majstorski je dočaravao stilom zasnovanim na minimumu pokreta kamere, dugim pretapanjima, intenzivnim krupnim i bližim planovima i pretežito sivom vizualnom fakturom (kao i izbjegavanjem dramatskih i naturalističkih efekata) te razvijanjem ugođaja razočaranja, rezignacije i pesimizma odn. iskazivanjem melankoličnog i fatalističkog prihvaćanja neumitnosti sudbine i ljepote tuge (tradicionalna jap. sintagma shikata ga nai – »nema pomoći«).

B. Kragić