:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Nashville (1975), SAD, boja, 157 min, Paramount, r.: Robert Altman, sc.: Joan Tewkesbury, df.: Paul Lohmann, glazba: Richard Baskin, montaža: Sidney Levin, Dennis Hill, ul.: David Arkin (Donald), Ned Beatty (Delbet Reese), Karen Black (Connie White), Ronee Blakely (Barbara Jean), Timothy Brown (Tommy Brown), Keith Carradine (Tom Frank), Geraldine Chaplin (Opal), Julie Christie (Julie Christie), Shelley Duvall (L. A. Joan), Henry Gibson (Haven Hamilton), Scott Glenn (Glenn Kelly), Jeff Goldblum (mladić na motociklu), Elliot Gould (Elliot Gould), Barbara Harris (Albuquerque), Michael Murphy (John Triplett), Cristina Raines (Mary), Lily Tomlin (Linnea Reese), Gwen Welles (Sue Ellen Gay), Keenan Wynn (Green).

Nashville u amer. državi Tennesseeju, središte amer. country glazbe, stalno okupljalište slavnih izvođača, njihovih menadžera i aspiranata koji se nadaju da će biti zapaženi. U jeku su pripreme za festival, ali i predizborna kampanja u kojoj mladi polit. propagandist Triplett pokušava za promidžbu svoje stranke pridobiti popularnu pjevačicu Barbaru Jean. Atmosfera je grozničava, neurotična, a kulminacija je bezrazložno ubojstvo Barbare Jean. To je, međutim, neočekivano, prilika za mladu, nepoznatu pjevačicu Albuquerque.

Realiziran s nedeklariranom namjerom obilježavanja dvjestogodišnjice proglašenja nezavisnosti SAD-a, od kritike ironično komentiran kao »Altmanov dar jubileju«, jedan je od vrhunaca tzv. novoholivudskog filma. Redatelj je prikazom kaotičnog života Nashvillea spektakularno prožeo dvije reprezentativne sfere života nacije: politiku (odn. izbore kao izraz amer. demokratičnosti) i country glazbu kao najpopularniji izraz nac. duha. Pretežno ciničnim pristupom sugerirao je beskrupuloznost koja se skriva iza fasada obiju djelatnosti, a i demistificirao sadržaje koji se nude s polit. platforme, i osobito, poruke (ugl. sentimentalne, romantično ljubavne, domoljubne, patrijarhalne) folka i countryja. Dramatično se to spaja u završnom prizoru umorstva (asocijacija na brojne polit. atentate u SAD-u), no, ipak, podižući vjeru u puk i potrebe za osnaženjem nacije nakon poraza u Vijetnamu i afere Watergate, film završava zdvojnom, ali istodobno oplemenjujućom i ohrabrujućom finalnom pjesmom aspirantice kojoj se pridružuje masa slušatelja. Uspoređivan s → Građaninom Kaneom, kao kompleksan i kritički prikaz Amerike, posebno one političko-medijske, površinske i svakidašnje i one skrivenih individualnih i kolektivnih poriva. Altman je ovim epičnim filmom pokazao naracijsko majstorstvo povezivanja 24 ravnopravna, ugl. jednako precizno profilirana lika, čijim životima pretežito dominiraju karijerizam i seksualne frustracije i kompenzacije; uz priredbe, oboje su osnovni elementi koji za pet dana radnje filma povezuju brojne, početno međusobno neupoznate osobe. Sličnu narativnu strukturu redatelj će s uspjehom ponoviti u filmovima → Kratki rezovi i Gosford Park (2001). Dojmu autentičnosti događaja pridonosi dramski funkcionalnih 27 songova i sudjelovanje poznatih izvođača, prigodnom karakteru filma to što su mnogi glumci sami skladali i napisali tekstove svojih pjesama, dok pojave J. Christie i E. Goulda koji »glume sebe« asociraju da bi se slična »panorama« mogla locirati i u Hollywood. Film je nominiran za Oscare za najbolji film, režiju, sporednu mušku (R. Blakely) i žensku (L. Tomlin) ulogu; nagradu je dobila pjesma I’m Easy K. Carradinea, koji je i izvodi.

A. Peterlić


NASHVILLE, R. Altman