Bertolucci, Bernardo

Bertolucci, Bernardo, tal. redatelj (Parma, 1941). Sin pjesnika i film. kritičara i učiteljice. S obitelji 1952. seli u Rim, gdje polazi klasičnu gimnaziju i studira književnost. Objavio nagrađenu knjigu poezije U potrazi za tajnom (1962). Bez formalne film. naobrazbe, tvrdi da je »najbolja film. škola pariška kinoteka«. Asistent redatelja na filmu Accattone! P. P. Pasolinija (1961), po čijoj priči snima svoj prvi film Smrt (1962), u kojemu specifičnim spojem neorealističkih motiva i postupaka, s utjecajima Pasolinija i Godarda, definira svoje osnovne stilske i tematske preokupacije: složene međuodnose prošlosti i sadašnjosti, spolnosti i smrti, (ne)mogućnosti djelovanja pojedinca u prostoru i vremenu te samosvjesnog estetskog strukturiranja kao jedinog oblika spoznaje stvarnosti. Prije revolucije (1964) izravno razrađuje mogućnosti film. medija da posreduje psihoanalitičke i marksističke teorije, razvije odnos s drugim predstavljačkim umjetnostima (roman, opera, kazalište) te osmisli izravno društv. djelovanje, dok epizoda Agonija omnibusa Ljubav i bijes (1967), u suradnji s kaz. skupinom The Living Theatre, te godardovska adaptacija romana Dvojnik F. M. Dostojevskog Partner (1968) istražuju kreativne učinke glum. i red. improvizacije. Od 1970. stalni mu je snimatelj V. Storraro, koji virtuoznim vožnjama i panoramama, klasicističkom kompozicijom, plastičnom figurativnošću te simboličkom uporabom boje i svjetla daje presudan doprinos vizualnom bogatstvu Bertoluccijeva stila temeljenog na brižljivo komponiranim totalima, kompleksnim dugim kadrovima, velikoj pokretljivosti kamere, uz izbjegavanje zuma. Razmatranje procesa individuacije kroz odnos neizbježne podložnosti subjekta izvanjskim, pov. i nagonskim, silama i samosvjesne sposobnosti ovladavanja jezikom simboličkog poretka uobličeno je kroz paradoks nužne uporabe mehanizama predstavljanja u službi dominantne ideologije za njezino osporavanje. Pritom neodlučiva ambivalentnost ishoda podriva romantičnu gledateljsku identifikaciju i superiorno psihologiziranje likova. U pov. kontekstu → Strategija pauka čini to dekonstrukcijom identiteta i pamćenja kao spektakla, → Konformist anatomijom estetizacije političkoga, → Dvadeseto stoljeće sintetskim »epskim« prikazom antitetičnih, ali komplementarnih silnica povijesnog i pojedinačnog, prošlosti i sadašnjosti, umjetničkog i političkog, a → Posljednji car postavljanjem potpuno pasivna, nestabilna protagonista, podložna naglim promjenama pod utjecajem izvanjskih faktora, za nositelja značenja. U kontekstu emotivnih i spolnih odnosa, → Posljednji tango u Parizu čini to razlaganjem izvedbene prirode seksualnosti, Mjesec (1979) opernom inscenacijom edipalne potrage i incestuozne veze umjetnosti i identiteta, Čaj u Sahari (1990) i Zavodljiva ljepota (1996) problematizacijom potrage za autentičnim u nepoznatoj, odn. vlastitoj kulturi, dok Opsada (1998), nekarakteristično agresivnim vizualnim stilom, razgrađuje nesumjerljivost društv. odgovornosti i intimnog užitka, umj. i polit. djelovanja. Često tumačen u kontekstu eksplicitnog polit. angažmana, B. je izjavio: »Film kao takav ne može biti revolucionaran, može jedino biti opozicijski.«

T. Brlek