Nevjerna žena

Nevjerna žena (La Femme infidèle, 1968), Francuska/Italija, boja, 98 min, La Boétie/Cinegay, r., sc.: Claude Chabrol, df.: Jean Rabier, glazba: Pierre Jansen, montaža: Jacques Gaillard, ul.: Stéphane Audran (Hélène Desvallées), Michel Bouquet (Charles Desvallées), Maurice Ronet (Victor), Michel Duchaussoy (inspektor Duval), Stéphane di Napoli (Michel), Serge Bento (istražitelj), Guy Marly.

Uglađeni građanin Charles sumnja u nevjeru privlačne supruge Hélène pa s pomoću istražitelja otkriva njezina ljubavnika Victora. Posjetivši Victora, Charles ga, prekinuvši banalni razgovor, ubije te se rješava trupla, no supruzi postaje sumnjiv ljubavnikov iznenadni nestanak.

Brak dobrostojećih junaka u jednom od najuglednijih redateljevih filmova emocionalno je prazan, zasnovan na ritualima i prividima. Isprva suprug promatra, uhodi i istražuje, a gledatelj je režijom stavljen u poziciju da uhodi s njim. Ali kada Charles ukloni Victora, tzv. žarište fokalizacije se mijenja – gledatelj je pozvan da promatra Charlesa očima njegove supruge. Osim toga, ono što ona nagađa gledatelj je vidio, a Charles je izabran kao objekt promatranja pa njegova vrijednost za Hélène očito nije više beznačajna. Stoga, dok policija ispituje Charlesa, njezino promatranje sugerira nastanak nove bračne povezanosti. Oživljavanje građ. braka zločinom mračna je pretpostavka, a privlačnost i ritmičnost izlaganja pridaju dostojanstvo bliskosti likova, osobito snažno uspostavljen vezivanjem istoga postupka (promatranja) uz oboje junaka. Zanimljiva su stoga tumačenja prema kojima je gledatelj pozvan da se identificira sa snagom njihove motivacije kako bi reagirao konfliktnim emocionalno-moralističkim odnosom prema cjelini, što podsjeća na → Ozloglašenu te Sukob u noći (F. Lang, 1952), s kojima je film uspoređivan. Modernistička virtuoznost postupka, duljih kadrova, ritma i tempa (ostvarenih montažom, pokretima kamere, glazbom), lik. privlačnost i stilizirane montažne strukture (npr. u izmjeni planova) proizvode vrsnu psihol. razradu Hélène i Charlesa, a višeznačni završni kadar (vožnja unatrag i zum unaprijed, pod utjecajem → Vrtoglavice) zaključuje strukturu postupkom suprotnim onom na početku filma. Ponavljanje i suprotnosti i inače su od iznimne važnosti za konstrukciju prvoga redateljeva djela iz ciklusa filmova u kojima se junakinja zove Hélène (kojem pripadaju i Neka zvijer crkne, 1969. i → Mesar).

N. Gilić