:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

New York, New York (1977), SAD, boja, 164 min, United Artists, r.: Martin Scorsese, sc.: Earl Mac Rauch, Mardik Martin, df.: László Kovács, glazba: Fred Ebb i John Kander, ul.: Liza Minnelli (Francine Evans), Robert De Niro (Jimmy Doyle), Lionel Stander (Tony Harwell), Barry Primus (Paul Wilson), Mary Kay Place (Bernice), Georgie Auld (Frankie Harte), Clarence Clemons (Cecil Powell).

Ljubavna i profesionalna priča saksofonista Jimmyja Doylea i pjevačice Francine Evans oblikuje se prepletanjem njihovih scenskih nastupa i privatnog života.

Naglašeno samosvjesna reinterpretacija naglašeno samosvjesnog film. oblika kakav je tzv. big band musical, film kao svoj središnji interes i na fabularnoj i na oblikovnoj razini uspostavlja upravo kreativno preoblikovanje, tvoreći nizom autoreferencijalnih postupaka složen sklop intertekstualnih odnosa, citirajući brojna klasična, ali i manje poznata ostvarenja – fabulom Priču o Glennu Milleru (A. Mann, 1954) i Zvijezda je rođena (G. Cukor, 1954), oblikovanjem sekvenci u noćnom klubu Prijatelja Joeya (G. Sidney, 1957), scenografijom Čovjeka kojeg volim (R. Walsh, 1946) i Moj san je tvoj (M. Curtiz, 1949), koreografijom → Pjevajmo na kiši i Damu u tami (M. Leisen, 1944) – pri čemu je ključan dijaloški odnos s poetikom V. Minnellija. Dominantan postupak povezivanja glazbe, scenografije, plesa, montažnih rješenja i pokreta kamere u ritmički raznovrsnu a fluidnu cjelinu raskadriravanjem prema glazb. strukturi, uz izostavljanje orijentacijskoga kadra, prema Scorseseu je razrađivanje primjera iz Minnellijevih filmova. Preuzimajući kodove izražavanja emotivnih stanja kolorom i glazbom, film preoblikovanje vizualnih i narativnih konvencija ostvaruje udvajanjem protagonista i fabule, usložnjavanjem međusobnih odnosa pripovjednih razina te supostavljanjem naglašeno idealizirane, stilizirane i citatne mizanscenske i glazb. pozadine psihol. realizmu predočavanja okvirnog zapleta. Radnja, izvedba i nastanak naslovne pjesme, koju je napisao Jimmy, a s velikim uspjehom izvodi Francine, oprimjeruje složene komplementarne i kontradiktorne odnose kako između dvoje likova i njihovih suprotstavljenih glazb. preferencija i izvođačkih modusa improvizacije i reprodukcije, tako i između življene stvarnosti i izvedbene fikcije. Premda su njihovi uspjesi prikazani identičnom montažnom tehnikom, bivši ljubavnici, kao i njihovi svjetovi studija i noćnoga kluba, popa i jazza, ostaju trajno razdvojeni: jedinstvenost stvaralačkog spajanja nespojivog je neponovljiva i neprestano traži nove načine uobličavanja; ponavljanje nužno uključuje razliku, bilo kao banalizaciju, bilo kao revitalizaciju.

T. Brlek