New York, New York
traži dalje ...New York, New York (1977), SAD, boja, 164 min, United Artists, r.: Martin Scorsese, sc.: Earl Mac Rauch, Mardik Martin, df.: László Kovács, glazba: Fred Ebb i John Kander, ul.: Liza Minnelli (Francine Evans), Robert De Niro (Jimmy Doyle), Lionel Stander (Tony Harwell), Barry Primus (Paul Wilson), Mary Kay Place (Bernice), Georgie Auld (Frankie Harte), Clarence Clemons (Cecil Powell).
Ljubavna i profesionalna priča saksofonista Jimmyja Doylea i pjevačice Francine Evans oblikuje se prepletanjem njihovih scenskih nastupa i privatnog života.
Naglašeno samosvjesna reinterpretacija naglašeno samosvjesnog film. oblika kakav je tzv. big band musical, film kao svoj središnji interes i na fabularnoj i na oblikovnoj razini uspostavlja upravo kreativno preoblikovanje, tvoreći nizom autoreferencijalnih postupaka složen sklop intertekstualnih odnosa, citirajući brojna klasična, ali i manje poznata ostvarenja – fabulom Priču o Glennu Milleru (A. Mann, 1954) i Zvijezda je rođena (G. Cukor, 1954), oblikovanjem sekvenci u noćnom klubu Prijatelja Joeya (G. Sidney, 1957), scenografijom Čovjeka kojeg volim (R. Walsh, 1946) i Moj san je tvoj (M. Curtiz, 1949), koreografijom → Pjevajmo na kiši i Damu u tami (M. Leisen, 1944) – pri čemu je ključan dijaloški odnos s poetikom V. Minnellija. Dominantan postupak povezivanja glazbe, scenografije, plesa, montažnih rješenja i pokreta kamere u ritmički raznovrsnu a fluidnu cjelinu raskadriravanjem prema glazb. strukturi, uz izostavljanje orijentacijskoga kadra, prema Scorseseu je razrađivanje primjera iz Minnellijevih filmova. Preuzimajući kodove izražavanja emotivnih stanja kolorom i glazbom, film preoblikovanje vizualnih i narativnih konvencija ostvaruje udvajanjem protagonista i fabule, usložnjavanjem međusobnih odnosa pripovjednih razina te supostavljanjem naglašeno idealizirane, stilizirane i citatne mizanscenske i glazb. pozadine psihol. realizmu predočavanja okvirnog zapleta. Radnja, izvedba i nastanak naslovne pjesme, koju je napisao Jimmy, a s velikim uspjehom izvodi Francine, oprimjeruje složene komplementarne i kontradiktorne odnose kako između dvoje likova i njihovih suprotstavljenih glazb. preferencija i izvođačkih modusa improvizacije i reprodukcije, tako i između življene stvarnosti i izvedbene fikcije. Premda su njihovi uspjesi prikazani identičnom montažnom tehnikom, bivši ljubavnici, kao i njihovi svjetovi studija i noćnoga kluba, popa i jazza, ostaju trajno razdvojeni: jedinstvenost stvaralačkog spajanja nespojivog je neponovljiva i neprestano traži nove načine uobličavanja; ponavljanje nužno uključuje razliku, bilo kao banalizaciju, bilo kao revitalizaciju.
T. Brlek
članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.
New York, New York. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1207>.