Noć

Noć (La notte, 1961), Italija/Francuska, c/b, 122 min, Nepi-Film/Silva-Film/Sofitedip, r.: Michelangelo Antonioni, sc.: Tonino Guerra, Ennio Flaiano, M. Antonioni po Antonionijevoj priči, df.: Gianni Di Venanzo, glazba: Giorgio Gaslini, ul.: Jeanne Moreau (Lidia Pontano), Marcello Mastroianni (Giovanni Pontano), Monica Vitti (Valentina Gherardini), Bernhard Wicki (Tommaso), Maria Pia Luzi (pacijentica), Gitt Magrini (gospođa Gherardini), Vincenzo Corbella (Gherardini), Valentino Bompiani (Valentino Bompiani), Salvatore Quasimodo (nobelovac).

Dan i noć u životima uspješnog pisca Giovannija Pontona i njegove žene Lidije predočuju nerješiva proturječja njihovih međusobnih i vlastitih emotivnih i psihol. frustracija, dvojbi i žudnji.

Kompozicijom kadrova, suodnosima linija, zvukova i materijala, prostornim i montažnim supostavljanjima te izmjenama perspektiva i rakursa, drugi dio Antonionijeve tetralogije oblikuje diskurs predočavanja »bolesti osjećaja« primjenom iskustava modernističkog slikarstva: »premda nije apstraktan, film nije ni o čemu posebno, nego je, poput suvremenih slika, samosvojan i apsolutan, sâma radnja a ne opis radnje« (Richard Gilman). Vizualno uklapanje likova u prostore u kojima se nalaze, pretežno čiste oblike urbane arhitekture, izjednačavanje njihovih psih. stanja s fizičkim položajem, ostvareno preciznim variranjem planova, posebice uporabom širokokutnog objektiva i kombinacije dubinske oštrine i krupnog plana u istom kadru, istodobno ističe i artificijelnost načina predočavanja i nužnost interpretativnog pridavanja značenja formalnim odnosima. Od uvodne sekvence, iznimno duge vožnje niz staklenu fasadu zgrade Pirelija, koja iz kranske vizure kamere odražava panoramu Milana, preko mnogih prizora određenih prozorima i ogledalima, stalna prisutnost staklenih površina ističe njihovo dvostruko svojstvo da odražavaju gledatelja ili propuštaju pogled. Dok je vremenski okvir strogo zadan i linearan, odnosi u prostoru podložni su stalnim mijenama: Valentina sama smišlja pravila igre dok je igra na crno-bijelim kvadratima poda, Lidia može proizvoljno promijeniti smjer svojega lutanja gradom, intelektualac poput Giovannija može obnašati razne društv. funkcije, uloge ljubavnika mogu preuzeti različite osobe, žičana igračka može poprimiti različite oblike, a iste riječi različita značenja. Fabularnim isticanjem verbalne komunikacije i obiljem dijaloga, film značenje iskaza prikazuje kao funkciju kontekstualnog razrješenja, dok ga vizualno neprestano dovodi u pitanje: složen prostorni i montažni ritam završne sekvence – ostvaren izmjenama polutotala, ekstremnih totala i drastičnih krupnih planova – ostaje interpretativno nerazrješiv. Film je na festivalu u Berlinu nagrađen Zlatnim medvjedom.

T. Brlek