:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Noćni portir (Il portiere di notte, 1974), Italija, boja, 123 min, Lotar Film, r.: Liliana Cavani, sc.: Italo Moscati, L. Cavani prema priči L. Cavani, df.: Alfio Contini, glazba: Daniele Paris i W. A. Mozart (Čarobna frula), Johann Strauss (Kavalir s ružom), ul.: Charlotte Rampling (Lucia Atherton), Dirk Bogarde (Max), Philippe Leroy (Klaus), Gabrielle Ferzetti (Hans Vogler), Isa Miranda (grofica Erika Stein), Marino Masé (maestro Atherton), Amadeo Amodio (Berth), Nora Ricci (Frau Holler).

Beč, 1957. Slučajan susret noćnog portira Maxa i supruge svjetski slavna amer. dirigenta, Lucije Atherton, obnavlja njihovu zajedničku prošlost u koncentracijskom logoru: sado-mazohističku vezu SS oficira i logorašice. Potpuno i isključivo posvećeni jedno drugome, zaključavaju se u njegovu stanu, da bi na kraju jedino moguće ostvarenje našli u zajedničkoj smrti.

Složen odnos prošlosti i sadašnjosti, fikcije i zbilje, pamćenja i žudnje, uspostavlja se kao dominantan interes filma već uvodnom sekvencom, koja ponavlja montažni postupak plan–kontraplan sve dok Max i Lucia ne uspostave kontakt pogledom, naglašavajući neraskidivu povezanost gledatelja i gledanog, promatrača i izvođača, u procesu uspostave značenja. Niz retrospekcija koje predočuju zbivanja u koncentracijskom logoru predstavljene su kao repertoar reprezentacijskih praksi uobličavanja i tumačenja traumatičnih doživljaja, koje često predočuju razne vrste izvedaba: balet, kabaret, snimanje film. kamerom. Naglašavanje izravnih posljedica svake izvedbe i odgovornosti inherentne pristanku na igranje bilo koje uloge – na drastičan način oprimjerene transpozicijom biblijske priče o Salomi u kontekst koncentracijskog logora – od gledatelja neprestano traži da razrješenje paradoksa potrebe za pamćenjem i želje za zaboravom prošlosti traži u jednako paradoksalnom nastojanju narativnog i interpretativnog uobličenja zla koje onemogućuje svako oblikovanje i tumačenje. Dok se Maxovi suborci oslobađaju odgovornosti za zločine prošlosti uprizorivanjem teatralnih suđenja, uklanjajući potom svjedoke koji ugrožavaju održavanje uspostavljene dihotomije prošle izopačenosti i sadašnje normalnosti, Max i Lucia u završnoj sekvenci priznaju potpuno poistovjećenje svojih identiteta s pov. ulogama. Retrospektivno oblikovanje koncentracijskih logora kao prostora izvršenja, ali i mjesta podučavanja zločina, autoreferencijalnim samoispitivanjem potkopava odijeljenost promatrača od predmeta promatranja, normalnost gledatelja od perverzije spektakla. Film je izvorno izazvao skandal, a u obranu umj. vrijednosti stali su brojni ugledni tal. umjetnici: L. Visconti, A. Moravia, Natalia Ginzburg i E. De Filippo.

T. Brlek


NOĆNI PORTIR, L. Cavani (Charlotte Rampling i Dirk Bogarde)