Nostalgija

Nostalgija (Nostalghia, 1983), Italija/SSSR, boja, 126 min, Opera Film/Sovinfilm/RAI, r.: Andrej Tarkovski, sc.: Tonino Guerra, A. Tarkovski, df.: Giuseppe Lanci, glazba: Giuseppe Verdi (Requiem), Ludwig van Beethoven (IX. simfonija), Richard Wagner, Claude Debussy, ul.: Oleg Jankovski (Andrej Gorčakov), Domiziana Giordano (Eugenia), Erland Josephson (Domenico), Patrizia Terreno (Gorčakovljeva žena), Delia Boccardo (Domenikova žena), Laura De Marchi (spremačica), Milena Vukotić (radnica).

Došavši u Italiju kako bi istražio život rus. emigranta iz XVIII. st., skladatelja Sosnovskog, pjesnik Andrej Gorčakov suočava se s nemogućnošću razrješenja dileme nostalgije.

Kao vizualni trag nečega čega više nema, film je za Tarkovskog inherentno nostalgičan, dok je sama »nostalgija složen osjećaj, koji miješa ljubav prema domovini s melankolijom bivanja daleko od nje.« Tematska usmjerenost na granice među kulturama, (ne)mogućnost prevođenja kodova i ostvarenja komunikacije među likovima, vizualno se oblikuje Andrejevim zatvorenim, repetitivnim i cirkularnim snovima i sjećanjima, ponavljanjem monotonih zvukova, opetovanim prizorima u kojima se Andrej nalazi sputan prostorima sobe, bazena, Domenikove kuće ili razrušene opatije, kompulzivno ponavljajući prividno nemotivirane radnje, dok mu kretanje na otvorenom ograničavaju formalizirani pokreti kamere. Istodobno, Andrejeva identifikacija sa Sosnovskim i Domenikom, brojna udvajanja i ponavljanja motiva i situacija, naglašena uporaba ogledala, prelaženje granica pripovjednih razina te završna sekvenca u kojoj se rus. pejzaž nalazi unutar ruševina tal. katedrale predočuju mogućnost uspostavljanja veza na afektivnoj razini. Kao što različiti ponavljani vizualni i auditivni znakovi, poput vode ili psa, mijenjaju značenje tokom filma, razlikovanje zbiljskih od imaginarnih prostora, unutarnje od izvanjske stvarnosti, iznova se definira u svakoj sekvenci. Neprimjetno prelaženje zamišljenog u materijalno, sadašnjosti u prošlost, zbilje u san, primjereno je stanju svijesti kojemu je fikcija emotivno realnija od stvarnosti, a izravno omogućeno temeljnim svojstvom film. slike da prostorne i vremenske odnose podredi vlastitim mehanizmima oblikovanja. Andrej ne može riješiti dilemu vlastitog (ne)pripadanja usprkos tome što je svjestan da ponavlja primjer Sosnovskoga, Domenico ne uspijeva nikoga uvjeriti u nadolazeću katastrofu niti drastičnim samospaljivanjem, a Eugenija nije u stanju ostvariti ni emotivni niti psihol. kontakt s Andrejem, premda jedina s njim može komunicirati na njegovu jeziku – smislena se cjelina može ostvariti samo na oblikovnoj razini, razrađenim kompozicijama kadrova i suptilnim nijansiranjem svjetla, boje i pokreta kamere. Ekstremno dugi kadrovi, poput gotovo desetominutnog prizora prelaženja bazena s upaljenom svijećom, približavaju opažanje doživljavanju prikazanoga, suočavajući gledatelje s nostalgijom za logičkim, emotivnim i psihol. značenjima. U Cannesu je filmu dodijeljena nagrada međunar. kritike i nagrada ekumenskog žirija, dok je Tarkovski nagradu za režiju podijelio sa svojim uzorom, R. Bressonom.

T. Brlek