:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Njemačka, blijeda mati (Deutschland, bleiche Mutter, 1980), SR Njemačka, boja, 145 min, Helma Sanders Filmproduktion/Literarisches Colloquium/WDR, r. i sc.: Helma Sanders-Brahms, df.: Jürgen Jürges, glazba: Jürgen Knieper, ul.: Eva Mattes (Lena), Ernst Jacobi (Hans), Elisabeth Stepanek (Hanne), Angelika Thomas (Lydia), Rainer Friedrichsen (Ulrich).

Njemačka 1939. Hans i Lena se upoznaju, zaljubljuju te se ubrzo vjenčaju. Po izbijanju rata 1939. on je mobiliziran, dok ona rađa kći Anne. Za rata oni se viđaju tek povremeno, a Lena je naposljetku prisiljena, zajedno s kćeri, napustiti njihovu razrušenu kuću. Dvojica je amer. vojnika siluju. Hans se vraća, ali njihov život nimalo ne podsjeća na onaj prije rata. Lena oboli od facijalne paralize i pokuša se ubiti.

S naslovom istovjetnim stihu iz pjesme Bertolda Brechta Njemačka (1933), čijim tekstom počinje, film tematizira figuru majke kao metaforu Njemačke pa paraliza polovine junakinjina lica simbolizira ratno uništenje zemlje, ali i poratnu podjelu. Korespondirajući s knjiž. djelima njem. spisateljica, koja su potkraj 1970-ih i poč. 1980-ih problematizirala ženski identitet u njem. povijesti (npr. Majka Karin Struck), film je izravno nadahnut životom redateljičine majke iako je miješanje polit. alegorije i autobiografskih značajki povremeno i kritizirano. Sama Sanders-Brahms (1940) u filmu, iz perspektive sadašnjosti, izvanprizorno komentira događaje i postupke likova Lene i Hansa, predstavljajući glas kćeri u 1. licu i povremeno se izravno obraćajući majci. Iako je Lena prikazana ugl. kao pasivni objekt muških pogleda i žrtva muške agresije (silovanje), njezina karakterizacija nije jednostrana, nego, a u kontekstu i njezine simboličke funkcije, ona očituje značajke konformizma (ignorira nasilje nad Židovima), ali i hrabrosti (suprotstavlja se nacističkim provokacijama) i izdržljivosti (preživljava ratne nedaće). Kompleksnost gl. lika odražava interpretacija E. Mates, kao i režija koja kombinira postojeće dok. snimke autentičnih ratnih reportaža (npr. razrušenog Berlina) s emocionalno intenzivnim prizorima (npr. porođaja za bombardiranja) te vizualnim simbolima (kadar odraza svastike na jezeru kojim film započinje), dok uporaba dugih, povremeno statičnih kadrova, i prigušenih boja dojmljivo dočarava ozračje melankolije i rezignacije.

B. Kragić