:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Oči bez lica (Les Yeux sans visage, 1959), Francuska, c/b, 90 min, Champs-Elysées Productions/Lux, r.: Georges Franju, sc.: G. Franju, Jean Redon, Claude Sautet, Pierre Boileau, Thomas Narcejac, prema Redonovu romanu, df.: Eugen Schüfftan, glazba: Maurice Jarre, ul.: Pierre Brasseur (profesor Génessier), Alida Valli (Louise), Edith Scob (Christiane Génessier), François Guérin (Jacques), Juliette Mayniel (Edna).

Ugledni kirurg Génessier skrivio je automobilsku nesreću u kojoj je unakaženo lice njegove kćeri Christiane. Uz pomoć asistentice Louise, Génessier otima mladu djevojku s ciljem da njezinu kožu presadi na Christiane. Tijelo bacaju u rijeku te ga Génessier identificira kao Christianino. Operacija međutim ne uspijeva pa Génessier i Louise nalaze drugu žrtvu, ali također bez uspjeha. Zbog sumnji Christianina zaručnika Jacquesa, policija odlučuje pripremiti zamku za Génessiera podmetnuvši mu novu djevojku. Uoči početka operacije policija poziva profesora u bolnicu.

Nastao u tradiciji film. nadrealizma (sam redatelj ga je nazvao »poetskom fantazijom«), film spaja realističke (gotovo klinički prikazi operacija), fantastične (tematska okosnica) i lirske elemente (motivi ljubavi oca prema kćeri i kćerina sažaljenja nad žrtvama). Franju motive opsesije, promjene lica (i identiteta) i prividne smrti ugl. tek naznačuje, a manje razrađuje. Fantazmagorički ugođaj redatelj postiže uporabom dužih, ritmičkih kadrova te fotografijom naglašenih crno-bijelih kontrasta i kompozicija u duhu figuralnoga nadrealizma (prizori Christianine šetnje kućom s maskom na licu ili završni prizor njezina lutanja šumom u pratnji crnih pasa i s bijelim golubom na ruci) uz glazb. pratnju izvedenu iz motiva valcera. Te značajke upućuju na (nadrealističko) prepletanje ljepote, užasa i ludila, odn. nepredvidivost odnosa realistički predočenih predmeta u pojavnoj stvarnosti, što rezultira specifičnim osjećajem jeze.

B. Kragić


OČI BEZ LICA, G. Franju