Okus trešnje

Okus trešnje (Ta’m e guilass, 1997), Iran/ /Francuska, boja, 95 min, Kiarostami/CyBy 2000, r., sc., montaža: Abbas Kiarostami, df.: Homayun Payvar, ul.: Homayon Ershadi (g. Badii), Abdolrahman Bagheri (g. Bagheri), Safar Ali Moradi (vojnik), Mir Hossein Noorri (vjerski student), Afsin Khorhsid Bakhtiari.

Sredovječni gospodin Badii želi umrijeti, pa ide u Teheran kako bi našao nekoga tko će zatrpati njegovo mrtvo tijelo u već pripremljenu raku. No vojnik i vjerski student odbijaju taj posao, a Bagheri, koji preparira životinje u muzeju odgovara Badiija humorom i pričom o vlastitim planovima za samoubojstvo.

Film izrazito prigušene glume (neprofesionalni glumci) i usporena događajnog slijeda nastoji izbjeći emocionalno suživljavanje sa situacijom i likovima, a čak i kad su dva lika u istom automobilu, prikazuju se naizmjenično (u odvojenim kadrovima), kako se ne bi stvorila glumačka i emocionalna interakcija među njima. Dio kritike slavio je jednostavnu humanost filma (nalik onoj u filmovima tal. neorealizma i S. Raya), a stil je uspoređivan i sa stilom M. Antonionija, R. Bressona i A. Tarkovskog, no neki su kritičari isticali banalnu tezičnost, nefunkcionalno izlagačko siromaštvo, s dominacijom vizualno repetitivnih dugih kadrova, kao i naivan, klišejiziran zaplet i kulminaciju priče. Tri izabrana pomagača su – zbog društv. položaja i zanimanja te zbog etničkih i vjerskih karakteristika (Turčin – preparator životinja, Kurd – vojnik, Afganac – student Kurana) – tumačeni kao utjelovljenje raznolikosti iranskoga društva i čovječanstva općenito, a izlagačkom jednostavnošću argumentiraju se metafizičke konotacije djela. No, nakon naizgled završne scene (i zatamnjenja), slijedi prizor gl. glumca, redatelja i film. ekipe snimljen videotehnikom, čime je stvoren snažan kontrast s dotadašnjim postupkom. Odjavnu špicu prati glazba L. Armstronga – izvedba blues i jazz standarda St. James Infirmary (poznate pjesme o smrti). Film je osvojio više međunar. nagrada, npr. Zlatnu palmu u Cannesu (ex aequo).