Olmi, Ermanno

Olmi, Ermanno, tal. redatelj (Bergamo, 1931). Skromna podrijetla, isprva činovnik u tvrtki Edison Volta za koju do 1961. snima 37 kratkih filmova te od nje dobiva stipendiju za studij režije u Milanu. Prvi dugometr. film mu je Vrijeme je stalo (1959), dokumentarno-igrana studija o čuvarima brane koji zimuju u zametenoj planini. Punu afirmaciju stječe Zaposlenjem (1961), o mladiću koji se zapošljava kao činovnik u velikoj tvrtki. Dokumentaristički minuciozan, film se postupno razvija prema kafkijanskoj priči o apsurdu radne svakodnevice. Nakon trećeg filma Zaručnici (1962) već se etablirao kao stilski moderniji nastavljač tradicije neorealizma od koje preuzima soc. senzibilitet, tipične likove, mozaičnu dramaturgiju i rad s naturščicima. Od pol. 1960-ih iskazuje sve jaču sklonost prema katolicizmu pa 1965. snima biografski film o papi seljačkog podrijetla, Ivanu XXIII. (I dođe čovjek), u kojemu papu glumi Rod Steiger, a 1982. inačicu priče o Tri kralja, Hodaj hodaj, da bi 1994. za tal. televiziju snimio Postanak, pilot nedovršene tv serije po Bibliji. Religijsko nadahnuće i snažna humanističko-soc. crta obilježavaju i njegova dva najpoznatija filma, → Stablo za klompe (Zlatna palma) i → Legendu o svetom pijancu (Zlatni lav). Prvi tematizira život na jednomu bergamskomu seoskom posjedu u XIX. st. Posredno polemizirajući s marksističkim → Dvadesetim stoljećem B. Bertoluccija, Olmi u njemu svijest o klasnoj nepravdi nadograđuje apologijom skromna života, rada i povezanosti s prirodom, dok je drugi vjerska parabola o ljudskoj slabosti. Nakon tog uspjeha 13 godina radi za TV, producira filmove drugih autora, ali režira samo dva kinofilma. Vraća se 2001. pov. biografijom o renesansnom kondotijeru Giovanniju de Mediciju → Vojničko zvanje. Isprva primljen hladno, film osvaja četiri tal. nacionalne nagrade David di Donatello, uključujući one za film, režiju i scenarij. U svjetonazornom smislu O. je lijevi katolik, kod kojega se glorifikacija malog čovjeka stalno miješa s uznemirujućim prikazom klasnih proturječja, ponajviše u grotesknoj satiri Neka živi Gospođa! (1987), nagrađenoj Srebrnim lavom u Veneciji. Nadovezujući se na neorealizam, nadograđuje ga elementima tzv. transcendentalnog stila (dugi kadrovi sekvence, spori ritam), a ponegdje i elementima groteske. Premda mu je opus isprekidan dugim stankama, neujednačen i najčešće prezahtjevan za širu publiku, jedan je od najomiljenijih i najosebujnijih tal. autora uopće. Ostali važniji filmovi: Izvjestan dan (1968), Smetlari (1969), Okolnost (1974), Tajna stare šume (1993, prema pripovijesti D. Buzzatija).

J. Pavičić