Osuđenik na smrt je pobjegao

Osuđenik na smrt je pobjegao (Un condamné à mort s’est échappé, 1956), Francuska, c/b, 102 min, S.N.E. Gaumont/Nouvelles Éditionns de Films, r. i sc.: Robert Bresson, prema novinskom članku Andréa Devignyja, df.: Léonce-Henry Burel, glazba: W. A. Mozart, ul.: François Letterier (Fontaine), Charles Le Clainche (François Jost), Maurice Beerblock (Blanchet), Roland Monod (de Leiris), Jacques Ertaud (Orsini).

Nakon što ga uhite i zatvore u samicu, poručnik Fontaine se potpuno posvećuje organiziranju bijega iz ćelije u kojoj čeka izvršenje smrtne kazne. Uspostavlja kontakt sa susjednim zatvorenicima i polako radi na ostvarenju plana. Tada mu zatvorske vlasti u ćeliju stave mlada dezertera. Fontaine mora odlučiti hoće li novog sudruga obavijestiti o svojim namjerama.

Realiziran prema novinskom članku objavljenom 1954. u časopisu Le Figaro Littéraire, a u kojemu je A. Devigny, poručnik u franc. pokretu otpora, opisao vlastiti bijeg iz samice u strogo čuvanom gestapovskom zatvoru u Lyonu ljeti 1943., noć uoči pogubljenja, film (po dijelu kritike Bressonov najuspjeliji) minimizira kontekst predloška ne pružajući značajnije informacije o protagonistu kao ni o razlozima njegova uhićenja, čime je redatelj odu junaku pokreta otpora pretvorio u film o čovjekovoj težnji za slobodom općenito. Bresson ugl. rabi unutarnji monolog kojim nadograđuje i humanizira pažljivo registriranje ponašanja, pokreta i gestikulacije junaka te do vrhunca dovodi svoj tzv. asketski stil režije. Nakon retorički povišenije početne scene junakova uhićenja, Bresson se u okviru krajnje skučenog ambijenta zatvorske ćelije usredotočava na njegove napore da pobjegne. Pritom tek sporadično rabi Mozartovu glazbu, čija klasicistička čistoća savršeno ilustrira red. postupak, naglašava važnost i sugestivnost šumova kako u postizanju kontakta sa susjednim zatvorenicima tako i kao simbola slobode odn. izvanzatvorske zbilje te postupno, s rastom dramatske tenzije i bliženjem samog čina bijega, srednje planove koji prevladavaju na početku filma mijenja bližim, potom krupnim i naposljetku detaljima. Autorova implicitna vjera u mogućnost čovjekova spasa ovdje je i konkretizirana uspjelim bijegom kao posljedicom kako protagonistovih napora tako i međuljudskih kontakata (ključne informacije o mogućnosti bijega pruža jedan zatvorenik na samrti), a naposljetku i razrješenjem junakovih dvojbi – nakon što mu se u ćeliji pridruži mladi dezerter Fontaine, mora odlučiti hoće li ga ubiti ili povesti sa sobom. Time Bresson narativno uobličava vlastite trajne moralističke preokupacije, a junakova odluka jedan je od vrhunaca Bressonova humanizma.

B. Kragić