Otelo

Otelo (Othello, 1952), Maroko, c/b, 91 min, Mercury, r. i sc.: Orson Welles, prema tragediji W. Shakespearea, df.: Anchise Brizzi, Aldo Graziati, Georges Fanto, glazba: Francesco Lavagnino, Alberto Barberis, sgf.: Alexandre Trauner, ul.: O. Welles (Otelo), Micheál MacLiammóir (Jago), Susanne Cloutier (Desdemona), Robert Coote (Roderigo), Hilton Edwards (Brabancio), Michael Lawrence (Cassio), Fay Compton (Emilia), Nicholas Bruce (Lodovico), Joseph Cotten, Joan Fontaine.

Otelo, maurski vojskovođa u mletačkoj službi, nakon vojnog trijumfa uzima za zaručnicu Desdemonu usprkos nezadovoljstvu njezina oca Brabancija. Međutim, pod utjecajem svojega prijetvornog pobočnika Jaga, Otelo ubrzo počne sumnjati u Desdemoninu vjernost. Jago natukne da je Desdemona prevarila Otela s njegovim poručnikom Cassiom (kojega je Otelo promaknuo umjesto Jaga) te Otelo postupno postaje sve ljubomorniji.

Welles je film snimao tri godine (1949–52), sa stankama u kojima je nabavljao financ. sredstva za nastavak relizacije glumeći u drugim djelima i na različitim lokacijama – Veneciji, Viterbu, Perugi, Rimu, Safiju, Mogadoru. To se odražava u dojmu raspršenosti, što je međutim uobličeno u iznimno stilističko jedinstvo djela; eliminiravši gotovo pola izvornoga teksta, miješajući dijaloge iz različitih činova i scena te započevši (i završivši) film sekvencom Otelova i Desdemonina pogreba uz izvanprizornu naraciju, Welles je red. rješenjima nastojao predstaviti film. ekvivalent Shakespeareovih stihova pa se djelo smatra primjerom kongenijalne adaptacije. S razrađeno retoričnim interpretacijama Wellesa i MacLiammóira, velikim brojem dinamičnih kratkih kadrova (više od 1500), stalnim izmjenama rakursa, često ekstremnih gornjih i donjih, dijagonalnim kompozicijama kadra, ekspresivnom scenografijom koja naglašava orijentalne značajke teksta te osvjetljenjem zasnovanom na prodorima svjetla u tamu i obratno, film je vrhunski primjer red. postupka koji je franc. kritika nazivala baroknim, a čija ga naglašena retoričnost čini prispodobivim film. modernizmu. Odnos tonaliteta bijeloga i crnoga sugerira kontrast odn. dihotomiju crnog Otela i plavokose bjelkinje Desdemone, same gotovo neprestano u bijelom, dok objekti poput kaveza, kreveta, ogledala, jame i labirinta funkcioniraju kao vizualni simboli, dramski naglasci i čimbenici ugođaja. MacLiammóirovi memoari Napuni kesu novcem duhovito opisuju događaje sa snimanja, što je tema i Wellesova filma Snimajući Otela (1978), pseudodok. djela, odn. filma eseja, koji fragmentarnom, nelinearnom strukturom i ugođajem nedovršenosti i autorefleksivnosti korespondira sa samim Otelom, nagrađenim Grand Prixom (ex aequo) na festivalu u Cannesu.

B. Kragić