Ozloglašena

Ozloglašena (Notorious, 1946), SAD, c/b, RKO Radio, r.: Alfred Hitchcock, sc.: Ben Hecht, df.: Ted Tetzlaff, glazba: Roy Webb, ul.: Ingrid Bergman (Alicia Huberman), Cary Grant (T. R. Devlin), Claude Rains (Alexander Sebastian), Leopoldine Konstantin (gospođa Sebastian), Louis Calhern (Paul Prescott), Reinhold Schünzel (dr. Anderson), Ivan Triesault (Eric Mathis), Alex Minotis (Joseph), Eberhard Krumschmidt (Hupka).

Alicia Huberman, frustrirana zbog očeve izdaje saveznika u II. svj. ratu, prepušta se lagodnom životu. Na prijedlog amer. tajnog agenta Devlina odlazi u Rio de Janeiro, gdje bi trebala pomoći u otkrivanju odbjeglih nacista. Iako se Devlin i Alicia zaljubljuju, njezin je zadatak povezati se s Alexanderom Sebastianom, jednim od vođa neprijateljske organizacije. Štoviše, Sebastian zaprosi Aliciju te ona pristane, a na nagovor Devlina koji u tom braku vidi mogućnost razotkrivanja nacističke mreže. Nakon nekog vremena Alex i njegova majka otkriju Alicijin identitet i počnu je polako trovati.

Vrhunski primjer Hitchcockovih pustolovno-špijunskih trilera, film, međutim, za temeljni narativni interes ima muško–ženske odnose, odn. sukob ljubavi i dužnosti, žensku potrebu za povjerenjem u ljubavi i mušku potrebu da ljubavlju nadiđe profesionalni život lišen emocija. Stoga je forma trilera, koju Hitchcock majstorski razvija postupnim povećanjem napetosti špijunskog zapleta, poslužila za usredotočenje na načine kojima likovi skrivaju svoje osjećaje i stvarne namjere ponajprije okretanjem ili spuštanjem vlastitoga i izbjegavanjem tuđeg pogleda. Redatelj često unutar istoga kadra ironično kontrapunktira dijalog i geste odn. različite razine prikazane zbilje unutar istog prostora, što dovodi do virtuoznoga tehničkog vrhunca kadrom u kojemu kamera vozi od gornjeg rakursa polutotala velikog predsoblja Sebastianove vile do detalja ključa u Alicijinim rukama. Film majstorski kontrastira seksualni promiskuitet i iskorištavanje sa željom za pravom ljubavlju; pritom elegancija i pravila društv. ponašanja skrivaju bezobzirnost, pa i ubilačke namjere, a čavrljanja tajne urote. Osvjetljenje i pokreti kamere podcrtavaju senzibilnu i kompleksnu interpretaciju I. Bergman, kao i Grantovu ležernu kreaciju zagonetna protagonista, a njihova ljubavna scena, u kojoj ih kamera prati dok se izmjenjujući poljupce i šapćući kreću s balkona do predsoblja, stekla je antologijski status.

B. Kragić