:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Pad Italije (1981), Hrvatska/Srbija, boja, 114 min, Jadran film/Centar film, r.: Lordan Zafranović, sc.: L. Zafranović, Mirko Kovač, df.: Božidar Nikolić, glazba: Alfi Kabiljo, ul.: Daniel Olbrychski (Davorin), Ena Begović (Veronika), Frano Lasić (Niko), Snežana Savić (Krasna), Antun Nalis (svećenik), Gorica Popović, Mirjana Karanović, Miodrag Krivokapić, Dušan Janićijević.

Na dalmatinskom otoku part. komandant Davorin likvidira, po partijskom shvaćanju nemoralna, prijatelja i suborca Niku i njegovu ljubavnicu, tal. suradnicu Krasnu. Potom se vjenča s lijepom Veronikom, kćeri lokalnog bogataša. Zahvaljujući Davorinovu nemaru, na otok se nakon tal. kapitulacije iskrcaju nacisti, ustaše i četnici.

Pad Italije središnji je dio neformalne trilogije L. Zafranovića o ratu i revoluciji (čine je još → Okupacija u 26 slika i Večernja zvona, 1986), ostvarene u scenarističkoj suradnji s M. Kovačem. Tema je filma odnos revolucije i erosa, a uz stalnu nazočnost smrti (thanatosa), te uz niz stereotipnih (»revolucija koja jede vlastitu djecu«) i često ideologiziranih motiva, pa čak i evidentan govor mržnje spram Katoličke crkve. Karakteristično za Zafranovića, film se odlikuje spojem stilske rafiniranosti i groteske, erotike i nasilja, narativno-karakterizacijske inferiornosti (psihol. plošnost i nerazrađenost likova i njihovih odnosa) i, izolirano uzevši, sugestivno uprizorenih scena i sekvenci, ugl. etnografske provenijencije. Premda mjestimično dojmljiv, Pad Italije najslabiji je dio trilogije; na festivalu u Puli nagrađen je Velikom zlatnom arenom i Zlatnom arenom za režiju.

D. Radić