:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Paklena naranča (A Clockwork Orange, 1971), Velika Britanija, boja, 137 min, Warner/Hawk/Polaris, r. i sc.: Stanley Kubrick, prema romanu Anthonyja Burgessa, df.: John Alcott, glazba: Ludwig van Beethoven (IX. simfonija), Gioacchino Rossini (Wilhelm Tell: uvertira, Kradljiva svraka: uvertira, Seviljski brijač), Nikolaj Rimski-Korsakov (Šeherezada), Henry Purcell, Edward Elgar, Nacio Herb-Brown i Walter Carlos, ul.: Malcolm McDowell (Alex), Patrick Magee (g. Alexander), Michael Bates (glavni čuvar), Miriam Karlin (Cat Lady), Adrienne Corri (gđa Alexander), Godfrey Quigley (kapelan), Anthony Sharp (Ministar), Carl Duering (dr. Brodski), John Clive (glumac), Warren Clarke (Dim), Steven Berkoff (Tom).

Narcisoidni nasilnik i ljubitelj Beethovena Alex zorno opisuje svoj put od silovatelja i ubojice do građanina integriranog u totalitarni sustav koji, prazneći zatvore za smještaj »političkih zatvorenika«, kriminalce podvrgava biheviorističkim metodama liječenja agresivnosti psiho-fizičkim kondicioniranjem.

Početna sekvenca vožnje unatrag, od krupnog plana Alexova lica do totala unutrašnjosti Korova Milkbara, istodobno uvodi dominantan postupak širenja vidnog polja od pojedinosti na kontekst te presudno određenje viđenoga subjektivnom točkom gledišta autodijegetičkog pripovjedača. Širokim rasponom postupaka – od usporenih i ubrzanih snimaka, preko naglašenog oblikovanja prizora svjetlosnim efektima, ekstremnim rakursima, izborom objektiva i zumom, do tehnika filma istine, brze montaže kratkih kadrova, simetričnih kompozicija, kombinacije panorama i vožnji te snimanja iz ruke – film predočuje Alexovu stilizaciju vlastitog i institucionalnog nasilja u čin estetizirane izvedbe. Opetovana uporaba dubinskih kompozicija i širokokutnog objektiva predočuje ulazak u vizualizaciju Alexove imaginacije, oblikujući neočekivanim, ironičnim i/ili metaforičkim supostavljanjima dinamike kretanja kamere, stiliziranih kostima i simboličke scenografije, glazbe, komentara te ekspresionističke glume ekshibicionistički spektakl seksa i nasilja, u kojemu on naizmjenično igra uloge silovatelja i žrtve. Ističući visok stupanj kodiranosti Alexove izvedbe cirkularnom strukturom, brojnim inverzijama i udvajanjima, citatima, ponavljanjima i parodiranjima vizualnih i glazb. motiva, te prikazom oblika društv. ponašanja kao samosvjesne predstave, film. slika predstavlja se gledateljima kao zanimljivija i uvjerljivija stvarnost: »Čudno kako se boje stvarnog svijeta doimaju stvarno stvarnima tek kad ih vidiš na ekranu.« Alexove riječi, kao i njegovi komentari na ekskluzivnom idiolektu, te naglašena autoreferencijalnost filma, u prvi plan ističu ovisnost tumačenja predočenoga o kodovima predstavljanja i percepcije, neprestano suočavajući gledatelje s nužnošću preuzimanja odgovornosti za vjerovanje u viđeno, simbolički predočenom suprotstavljanjem Alexova oka s umjetnim trepavicama onom drugom. Nakon napada u tisku zbog promicanja nasilja, Kubrick je povukao film iz distribucije u Vel. Britaniji, gdje je ponovno prikazan tek 1999. Film je nominiran za 4 Oscara (najbolji film, režija, scenarij prema predlošku i montaža).

T. Brlek


PAKLENA NARANČA, S. Kubrick