Pandorina kutija

Pandorina kutija (Die Büsche der Pandora, 1929), Njemačka, c/b, 131 min (izvorno 140 min, postoji i verzija od 120 min), Nero Film A. G., r.: Georg Wilhelm Pabst, sc.: Ladislaus Vajda prema dramama F. Wedekinda Zemni duh i Pandorina kutija (prema nekim izvorima i Joseph R. Fliesler te G. W. Pabst), df.: Günther Krampf, ul.: Louise Brooks (Lulu), Fritz Kortner (dr. Peter Schön), Franz Lederer (Alwa Schön), Carl Götz (Schigolch), Alice Roberts (grofica Anna Geschwitz), Daisy d’Ora (Marie de Zarnika), Kraft Raschig (Rodrigo Quast), Gustav Diessl (Jack Trbosjek).

Ugledni berlinski novinski izdavač dr. Schön priopći svojoj mladoj ljubavnici Lulu da prekida vezu s njom, jer se ženi ministrovom kćeri. Lulu ga ipak uspije navesti da se oženi njome, no Schön u večeri vjenčanja shvati da njegova nevjesta ima brojne ljubavnike i poklonike, među kojima je i njegov sin. Incident između Schöna i Lulu završi njegovom pogibijom, a Lulu bježi u London gdje je ubije Jack Trbosjek.

Pandorina kutija primjer je iznimne suradnje redatelja i glavne glumice čiji je rezultat potpuno stapanje L. Brooks s likom koji utjelovljuje, a koji u Pabstovoj koncepciji predstavlja neodoljivo senzualnu ženu djevojčicu smještenu izvan granica morala. Odbijajući ublažiti Wedekindove predloške, Pabst je, štoviše, neke njihove aspekte pojačao oslobodivši lik Lulu grijeha i krivnje, a njezinu nasilnu smrt nije predstavio kao kaznu nego kao (gotovo) prirodnu, moralno neobilježenu posljedicu njezina životnog stila; liričnost završnih prizora može uputiti i na junakinjinu smrt kao idealan romantičarski spoj erosa i tanatosa, ili riječima same L. Brooks: »Badnja je večer i ona će dobiti dar o kojemu sanja od djetinjstva – smrt od ruke seksualnog manijaka«. Brooks je besprijekorno utjelovila Lulu kao spoj nestašne, lakomislene djevojčice i užitku predane, seksualno samosvjesne žene spremne na igru razmjene moći. Naznačen edipovski motiv u odnosu dr. Schöna i njegova sina, a napose odnosi mlade Lulu sa znatno starijim pokroviteljima te njezine biseksualne sklonosti (ples Lulu i grofice Geschwitz) tvore iznimno intrigantan psihol. sloj djela. Fabula bogata likovima, zbivanjima i ambijentima izrazito je epizodično komponirana i narativno suvereno iznesena, dok se u stilskom iskazu miješaju ekspresionistička manira i sklonost prema realizmu. Posebno su učinkoviti izražajni krupni planovi, napose oni L. Brooks, koji se ritmički pravilno izmjenjuju s ugođajnim zbivanjima u širim planovima. Po nekim kritičarima tretman prostora sugerira osjećaj skučenosti i klaustrofobične zadanosti svijeta djela: prevladavaju interijerni ambijenti, a eksterijerni prizori ugl. se odvijaju noću i/ili u magli; takav dojam pojačan je dominantno statičnom kamerom. U vrijeme premijere Pandorina kutija imala je slab prijam; građanska publika i kritika nisu cijenile beskompromisan prikaz vajmarske dekadencije, ali je 1950-ih i 1960-ih film prevrednovan.

D. Radić