Bitka za Alžir

Bitka za Alžir (La battaglia di Algeri, 1966), Italija/Alžir, c/b, 135 min, Igor Film/Casbah Film, r.: Gillo Pontecorvo, sc.: G. Pontecorvo, Franco Solinas, df.: Marcello Gatti, glazba: G. Pontecorvo, Ennio Morricone, ul.: Yacef Saadi (Yussef), Jean Martin (pukovnik Mathieu), Brahim Haggiag (La Pointe), Tommaso Neri, Fawzia El Kader.

Okružen u svojemu skloništu, vođa alžirske gerile La Pointe prisjeća se nedavne prošlosti. Zajedno s Yussefom osnovao je Frontu nacionalnog oslobođenja sa sjedištem u Casbahu. Po dolasku franc. padobranske divizije, Fronta je organizirala opći štrajk, ali je franc. zapovjednik Mathieu uspješno uspostavio vojnu vlast. Nakon Yussefova uhićenja, La Pointe ostaje jedini vođa otpora.

Nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji, Bitka za Alžir smatra se paradigmatskim primjerom struje političkog filma. Počevši od romantičarskog zamaha u oslikavanju borbe za nacionalno oslobođenje od kolonijalizma (narodna želja za neovisnošću oblikuje borbu bez obzira na snagu kolonijalne vojske ili slabosti revolucionarnog vodstva), Pontecorvo je nastojao precizno rekonstruirati događaje. S tim je ciljem, u suradnji s M. Gattijem, postigao sivu, zrnatu fotografiju, koja filmu daje dokumentarističku fakturu snimki autentičnih događaja te angažirao neprofesionalne glumce (protagonista tumači Y. Saadi, jedan od gerilskih vođa). Priča – ispripovijedana serijom retrospekcija – dijalektikom protivničkih odnosa i pokušajem analize kako revolucionarnog pokreta tako i postupaka kolonijalista (zbog čega je film, uz franc. kolonijalnu desnicu, kritizirala i polit. ljevica) naglašava odmak od jednostrane karakterizacije (Francuzi muče protivnike, ali Alžirci rabe teroristička sredstva protiv civila) dok dočaravanjem tjeskobe obiju strana nadomješta temeljnu shematičnost scenarija.