Papić, Krsto

Papić, Krsto, hrv. redatelj i scenarist (Vučedol, 1933 – Zagreb, 2013). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1956. asistent režije M. Bogdanoviću, F. Hanžekoviću, V. Bulajiću, M. Relji i R. Ostojiću. Debitirao epizodom Čekati u omnibusu Ključ (1965), o mladomu bračnom paru koji brine o bolesnoj starici čiji stan trebaju naslijediti, 1967. režira prvi dugometr. igr. film, Iluziju, melodramu o sukobu generacija, a potpunu afirmaciju stječe → Lisicama. Njegov sljedeći igr. film ekranizacija je drame I. Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1973), u kojoj se poklapaju zbivanja Shakespeareove drame, koju izvode seljani, sa stvarnim polit. i krim. događajima u selu. Polit. osuda izvornika izrečena prije samog snimanja utjecala je i na kontroverze oko filma. Potom režira prvi hrv. film strave → Izbavitelj (2003. realizira i njegov svojevrstan nastavak Infekciju), a 1980. Tajnu Nikole Tesle, biografski film o slavnom znanstveniku. Nakon dulje stanke, 1988. režira → Život sa stricem, prema scenariju I. Aralice. Slijede Priča iz Hrvatske (1992), kronika jedne obitelji od hrv. proljeća 1971. do uspostave neovisne Hrvatske 1991., te Kad mrtvi zapjevaju (1997), tragikomična priča o dvojici emigranata – političkom i ekonomskom – koji se poč. 1990-ih nastoje vratiti u domovinu. Da bi dobio njem. mirovinu, ekonomski se proglašava mrtvim, dok drugog progoni agent tajne službe koji ga mora likvidirati kako bi i on dobio mirovinu. U domovini zatječu rat u kojemu pseudomrtvac na kraju i gine. Režirao je i niz vrsnih dok. filmova, oslanjajući se uvelike na metode filma istine: Halo München (1967) u okolišu Dalm. zagore, prvi je hrv. dok. film o sustavnom napuštanju domovine zbog teških životnih uvjeta, Kad te moja čakija ubode (1968) niz je intervjua s ubojicama i ljudima bliskim žrtvama u kojemu kao vodiča i komentatora u film uključuje i lokalnog pjesnika koji se slučajno zatekao na snimanju. Isti postupak, ovaj put sa željezničarom, rabi i u filmu Čvor (1970), o vinkovačkoj željezničkoj stanici. Nek se čuje i naš glas (1971., nagrada u Oberhausenu) film je o ilegalnim radiopostajama u Hrv. zagorju, dok u Specijalnim vlakovima (1972) prati gastarbajtere na putu u Njemačku te razgovorima s ljudima suptilno otkriva pozadinu njihove situacije (ključna je posljednja sekvenca u kojoj brojevi radnih ugovora zamjenjuju njihova imena). Potom realizira jedan od najuspjelijih hrv. dok. filmova uopće → Malu seosku priredbu, a 1986. Nezaposlenom ženom s djecom potvrđuje temeljnu preokupaciju pojedinačnom sudbinom kao odrazom društv. prilika.

D. Marković