Paris, Texas

Paris, Texas (1984), Francuska/Njemačka/Vel. Britanija/SAD, boja, 145 min, Road Movies/Argos/Channel Four/20^th Century Fox/ Project Filmproduktion im Verlag der Autoren/Westdeutscher Rundfunk, r.: Wim Wenders, sc.: Sam Shepard, df.: Robby Müller, glazba: Ry Cooder, ul.: Harry Dean Stanton (Travis Henderson), Nastassja Kinski (Jane), Dean Stockwell (Walt Henderson), Aurore Clément (Anne), Hunter Carson (Hunter), Socorro Valdez (Carmelita), Bernhard Wicki (Ulmer), John Lurie (Slater), Sam Shepard.

Vrativši se nakon četverogodišnjeg lutanja u grad i obiteljske veze, Travis Henderson preuzima ulogu katalizatora završnog susreta svoje žene i njihova sina, dok sâm kreće na daljnji put.

Pronalazeći protagonista u nepreglednim pustinjskim prostranstvima, uvodna sekvenca prikazuje stanje primordijalne povezanosti čovjeka i prirode za kojim Travis žudi, ali koje očigledno ne može preživjeti. Iz potpunog mraka nesvijesti mogu ga izvući jedino figure civilizacije, liječnik i brat Walt, čiji je posao oličenje znakovnih sustava: izrada plakata. Potraga za vlastitim identitetom oblikuje se kao rekonstrukcija narativne putanje u kojoj protagonist ovladava simboličkim sustavom: Travis, koji svoju ulogu oca uči s pomoću časopisa i kućnih film. snimaka, neprestano se suočava s raznorodnim značenjskim sustavima, a njegova katarzična ispovijed višestruko je označena kao ostvarena naracija. On svoju pripovijest oblikuje u trećem licu, izgovarajući je u telefonsku slušalicu, svojoj ženi Jane, od koje ga odvaja staklena pregrada/ogledalo, u prostoru paradigmatičnom za samodostatan vizualni užitak, kabini peep-showa. Tek kad prihvati nužnost komunikacijskih kodova za uspostavljanje svakog odnosa, Travis ostvaruje mogućnost izbora, kako za sebe, tako i za Jane i njihova sina Huntera. Uklapanjem preciznog nijansiranja kolokvijalnog izričaja i krajnje suzdržane gestikulacije H. D. Stantona i N. Kinski, te minimalističke glazbe R. Coodera u pretežno statične hiperrealistične polutotale i totale prirodnog i civilizacijskog okoliša, Wenders oblikuje složen međuodnos odsutnosti i prisutnosti, isključenja i pripadnosti, simbolički predočen kulturološkim oksimoronom naslova. Iako završna situacija ponovno uspostavlja stanje koje je inicijalno dovelo do krize koju je fabula nastojala razriješiti, prihvaćanje nužnosti diskurzivnog uobličenja vlastitog ponašanja i odgovornosti za nesnošljivost prema svakom obliku različitosti upućuje na spoznaju da idealna slika izvorne pripadnosti može biti samo nedostižni pokretač, te da potraga za značenjem nema kraja, osim u smrti. Film je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu.

T. Brlek