Performance

traži dalje ...

Performance (1970), Vel. Britanija/SAD, boja, 102 min, Warner/Goodtime, r.: Donald Cammell i Nicolas Roeg, sc.: Donald Cammell, df.: Nicolas Roeg, glazba: Jack Nitzsche, Randy Newman, Ry Cooder, Mick Jagger, Buffy Sainte-Marie, Lowell George i The Last Poets, ul.: James Fox (Chas), Mick Jagger (Turner), Anita Pallenberg (Pherber), Michčle Breton (Lucy), Johnny Shannon (Harry Flowers), John Bindon (Moody), Allan Cuthbertson (Harley-Brown).

Sadistički gangster u bijegu, Chas, skriva se u podrumu rock zvijezde bez nadahnuća, Turnera: njih dvojica otkrivaju da imaju mnogo toga zajedničkog, osobito spoznaju da je »jedina izvedba koja uspijeva, koja uspijeva dokraja, ona koja doseže ludilo«.

Granice zamišljenog i stvarnog, prošlosti i sadašnjosti, zbilje i ludila, realističkog i fantastičkog, uspostavljaju se i brišu dinamičnom montažom koja neprestano remeti orijentaciju u prostoru i vremenu povezujući sekvence i likove asocijativnim spojevima, usporedbama i kontrastima, dok se prividno nesumjerljivi svjetovi organiziranoga kriminala i rock’n’roll hedonizma međusobno zrcale oblikujući simbiotičko jedinstvo. Inovativna koncepcija glazb. podloge J. Nitzschea također spaja disparatne oblike, fragmente dijaloga i raznorodne zvučne efekte, tvoreći kontrapunkt i nadopunu vizualnom. Organizacija vizualnih, zvučnih i fabularnih fragmenata u autoreferencijalnu kaleidoskopsku cjelinu ističe intertekstualne veze s izmišljajima Jorgea Luisa Borgesa, prisutnog u filmu zbirkom Ficciones, koju čita jedan od gangstera, i dijelom teksta tematski relevantne priče »Jug«, da bi mu se lice pojavilo u prizoru završnog stapanja Chasa i Turnera. Rock zvijezda koja je izgubila inspiraciju i izvođačku karizmu te hladnokrvni mučitelj i ubojica koji je izgubio nadzor nad svojim postupcima, nalaze se u proturječnom, ali i komplementarnom odnosu, u kojemu svaki predstavlja upravo krajnost koja drugome nedostaje: samosvijest profesionalca nasuprot nekontroliranom izljevu emocija. Međusobna zamjenjivost njihovih tjelesnih obličja, istaknuta završnim prizorima u kojima Chas ubija Turnera da bi zatim Turner zauzeo njegovo mjesto, kao i neprestano mijenjanje izgleda perikom, šminkom i kostimima, te vremenskih i prostornih odnosa montažnim postupcima, onemogućuje nedvosmislenu identifikaciju likova tako i pripovjednih razina, naglašavajući promjenjivost značenja pojedinosti u procesu izvedbene tvorbe smislene cjeline. Pritom je konačna uspostava identiteta, kao i stabiliziranje značenja moguća jedino kroz krajnju izvedbu: smrt.

T. Brlek

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Performance. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1356>.