:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Persona (1966), Švedska, c/b, 84 min, Svensk Filmindustri, r. i sc.: Ingmar Bergman, df.: Sven Nykvist, glazba: Lars Johan Werle, ul.: Bibi Andersson (Alma), Liv Ullmann (Elisabet Vogler), Margaretha Krook (liječnica), Gunnar Björnstrand (g. Vogler), Jörgen Lindström (dječak).

Film započinje pojavom lučnog svjetla i razvija se do razine stvaranja iluzije. Rabeći sve složenije oblikovne elemente, a istodobno sve strože ograničavajući prolazak svjetla, stvara fikciju o odnosu dviju žena, medicinske sestre Alme i zanijemjele glumice Elisabet Vogler. U trenutku krize, film puca i zapali se; nakon brza ponavljanja povijesti medija, fikcija se obnavlja, dovodeći predočene psihol. odnose, naglašavanjem povratne sprege snova i zamišljaja, uloga i identiteta, do nerazrješive kompleksnosti. Svjetlo se gasi, a ugljene šipke odvajaju.

Eksplicitan prikaz mehaničkog nastanka filma te rekapitulacija razvoja predstavljačkih tehnika u uvodnoj sekvenci sažima i najavljuje teme i postupke filma u cjelini, uključujući i samoponištavajući prekid. Siže i fabula združeni su u jedinstven autopoetički sklop temeljen na dijalektici čistog svjetla i predstavljanja omogućenog mehanizmom zakrivanja snopa, koji oblikuje pripovjedni univerzum. Prodor svjetla neposredovan maskom vrpce, kojim film započinje i završava, i koji povremeno, kao potpuno bijeli kadar, prekida slijed projiciranih slika, odgovara na fabularnoj razini težnji glumice Elisabet da prestane »izvoditi« i »bude«, da fikcionalni svijet igranja uloga zamijeni izravnom prisutnošću određene osobnosti, kako je vidi Alma, osoba koja sebe smatra »stvarnom osobom.« No, kao što je odbijanje svake uloge i izvedbe samo još jedna izvedba uloge, Almina posvećenost konkretnome i praktičnome također je samo izvedba uloge iz repertoara društv. konvencija. Međuovisnost dviju žena opetovano se naglašava i fabularno, a i kadriranjem i osvjetljenjem koje ih spaja u raznovrsne komplementarne oblike, sve do ključnoga prizora u kojemu se polovice njihovih lica stapaju u jedno lice – masku. Niz prizora u kojima se stvarnost javlja posredovana medijima televizije, radija, pisma, zrcala, slike i jezika, kao i dječak koji pri početku i kraju filma dotiče ekran na koji je projicirano nefokusirano žensko lice, da bi zatim pružio ruku prema platnu i gledateljima, predočuje da je svijest medija o samome sebi jedina izravno dostupna stvarnost. Prodor realnoga, koje nije posredovano simboličkim kodovima, znači raspad i kaos, kako na fabularnoj, tako i na sižejnoj razini: vrpca puca u trenutku kad se sustavi komunikacije, predstavljanja i tumačenja dovode u krizu stapanjem identiteta, brisanjem dijegetičkih granica, miješanjem zamišljaja i iskustvene zbilje. Dok likovi mogu jedino postati svjesni svoje izvedbe, film može jedino prikazati prokazivanje svoje iluzorne naravi: kao što je filtriranje svjetla trakom nužno za nastanak slike, persona je nužna za artikuliranje svijesti. Identitet je moguć jedino uspostavljanjem razlike; maska i duša, persona i alma, svjetlo i tama, govor i šutnja, zvuk i slika, zbilja i fikcija usmjereni su jedno na drugo u samoodržavanju sustava povratnom djelatnošću samih njegovih dijelova. Integracija međuigre B. Andersson i L. Ullmann (koja u čitavom filmu izgovara samo jednu riječ: »ništa«) u nijansiranju složenih procesa samopromatranja i samooblikovanja i izražajne preciznosti krupnih planova, ritma, osvjetljenja i kompozicije u djelo kojemu je upravo stroga oblikovna ekonomičnost pretpostavka značenjske otvorenosti, potvrđuje Bergmanov retrospektivni sud da je »u Personi – a poslije u → Kricima i šaputanjima – dosegnuo svoje krajnje granice.«

T. Brlek


PERSONA, I. Bergman (Bibi Andersson i Liv Ullman)