Plačljiva igra (The Crying Game, 1992), Vel. Britanija/Japan/Irska, boja, 110 min, Palace/Nippon Film Development and Finance/Channel Four/Eurotrustees/British Screen, r. i sc.: Neil Jordan, df.: Ian Wilson, glazba: Anne Dudley, ul.: Stephen Rea (Fergus), Jaye Davidson (Dil), Forest Whitaker (Jody), Miranda Richardson (Jude), Adrian Dunbar (Maguire).

Pripadnici IRA-e otmu brit. vojnika Jodyja s kojim se jedan od otmičara, Fergus, sprijatelji. Jody pogine u pokušaju bijega, a Fergus odlazi u London kako bi pronašao njegovu djevojku Dil.

Sklon tematizaciji neobičnih i »neostvarivih« ljubavnih odnosa, koji obično uključuju svojevrsne ljubavne trokute, a povezani su i s nekom presudno važnom tajnom, Jordan je te preokupacije nastavio razrađivati i u Plačljivoj igri. Redatelj pritom, s osloncem na poetiku A. Hitchcocka (→ Vrtoglavica, → Psiho), nakon otprilike trećine filma drastično mijenja njegov smjer – Jodyja kao drugi gl. lik zamjenjuje Dil, temu nastajanja prijateljstva zamjenjuje tema nastajanja ljubavi, a dominantno dramske komponente, kombinirane s polit. trilerom, zamjenjuju one melodramske, u istoj kombinaciji. Preusmjerenje film. tijeka povezano je s tajnom koja se objelodanjuje i protagonistu i gledatelju. S tim u vezi odlično je proveden još jedan važan element Hitchcockove poetike – raspoređivanje gledateljskog znanja o likovima i znanja koje sami likovi imaju jedni o drugima, pri čemu Jordan usložnjava Hitchcockov model jer lik Fergusa ne samo što ne zna tajnu lika Dil, nego i sam od nje krije tajnu. Među mnogim razinama filma izdvaja se ona dirljive ljubavne priče, povezana s propitivanjem nemogućnosti bijega od individualnog senzibiliteta koji natkriljuje kako biološke (spol), tako i stečene (polit. odn. rodna pripadnost) identitete. Od šest nominacija za Oscara (i za najbolji film te za režiju), film je osvojio samo Oscara za scenarij.

D. Radić