Filmski leksikon
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Plesačica u tami (Dancer in the Dark, 2000), Danska/Njemačka/Nizozemska/SAD/Vel. Britanija/Francuska/Švedska/Finska/Island/Norveška, boja, 140 min, Zentropa/Trust Film/ Film i Väst/Liberator/Pain Unlimited/Cinematograph/ What Else?/The Islandic Film Corporation/BlindSpot/France3/DR/YLE/WDR/VPRO/TV1000/ Canal+/FilmFour/Constantin/Lantia/SVT/arte/ Angel Films, r. i sc.: Lars von Trier, df.: Robby Müller, glazba: Björk, Thom Yorke, ul.: Björk (Selma), Catherine Deneuve (Kathy), David Morse (Bill), Peter Stormare (Jeff), Cara Seymour (Linda), Vladica Kostic (Gene).

Pol. 1960-ih čehoslovačka imigrantica Selma živi u amer. industrijskom gradiću i gotovo svu zaradu štedi za očnu operaciju sina Genea, kojom će izbjeći nasljedno sljepilo. Njezin stanodavac Bill ukrade joj ušteđevinu, a ona ga, u pokušaju da je vrati, ubije.

Plesačicom u tami L. von Trier izravno se oslonio na poetiku J.-L. Godarda. Osim dokumentarističke sugestije postignute kamerom iz ruke i skokovite montaže, na djelu je i svojevrsno godarovsko esejiziranje čija je tema klasični film. mjuzikl. Ono je ostvareno s jedne strane specifičnom Selminom percepcijom starih filmova u kinu, s druge fascinantno skladnim uvođenjem glazbenih točaka (uvijek je riječ o Selminim zamišljajima) u naturalističku teksturu filma. Plesačica u tami je, kao i → Lomeći valove, naišla na osudu dijela feminističke kritike, koja je film osudila zbog »sadističke mizoginije« i »podržavanja patrijarhalnog obrasca žene žrtve«. Međutim, ishodište lika Selme leži u liku Antigone, a njezino žrtvovanje aktivan je čin anarhoindividualke koja individualnu ljubav (prirodni zakon) ultimativno pretpostavlja državnim (patrijarhalnim) zakonima. Pritom je afirmacija »nevina srca« povezana s beskompromisnom kritikom neoliberalnoga kapitalizma i Amerike kao njegova ključnog predstavnika.

D. Radić