Plinsko svjetlo

Plinsko svjetlo (Gaslight, 1944), SAD, c/b, 112 min, MGM, r.: G. Cukor, sc.: John Van Druten, Walter Reisch, John L. Balderston, prema drami Patricka Hamiltona, df.: Joseph Ruttenberg, glazba: Bronislau Kaper, ul.: Ingrid Bergman (Paula Alquist), Charles Boyer (Gregory Anton), Joseph Cotten (Brian Cameron), Angela Lansbury (Nancy Oliver), May Whitty (gospođica Thwaites), Barbara Everest (Elizabeth Tompkins).

Deset godina nakon ubojstva svoje tete Alice, Paula Alquist se vraća u London i sa suprugom Gregoryjem nastanjuje u tetinoj kući koju je naslijedila. S vremenom Paula postaje sve nervoznija zbog tajanstvenih šumova i koraka koje čuje. Pokazuje se da to Gregory izluđuje suprugu kako bi mogao nesmetano pretražiti cijelu kuću u potrazi za Aliceinim nakitom koji je ranije pokušao krasti pri čemu je i ubio Alice. Međutim, događaji u kući zainteresiraju policijskog inspektora Briana.

Remake istoimenog engl. filma Th. Dickinsona iz 1940., film je vrhunski primjer holivudskih melodramskih trilera u engl. ambijentima i (najčešće) ugođaju kasnoga viktorijanskog razdoblja. Cukor je djelom potvrdio reputaciju vrsnog redatelja glumaca i posebice glumica pa je I. Bergman za svoju iznimno senzibilnu intepretaciju, zasnovanu na suptilnoj gradaciji postupnog potonuća lika u ludilo, suprotstavljenoj njezinoj čulnosti i ljepoti, nagrađena Oscarom. Redatelj je jednako uspjelo, ponajprije mekim fokusom, polaganim pokretima kamere i simboličkim naglašavanjem predmeta, dočarao ugođaj neizvjesnosti pa i sugestija nadnaravnoga, dok je romantičan ton uvoda – udvaranje i bračno putovanje protagonista – s aluzijama na predrafaelitsko slikarstvo, u oštrom kontrastu spram kasnijih klaustrofobičnih ambijenata koji predstavljaju i vizualni iskaz mučnih bračnih odnosa. Uz I. Bergman Oscarom je nagrađena i scenografija (Cedric Gibbons, William Ferrari, Edwin B. Willis, Paul Huldschinsky).

B. Kragić