Polanski, Roman

Polanski, Roman (izvorno prezime Polański), poljsko-franc. redatelj, scenarist i glumac (Pariz, 1933). Žid. podrijetla; nakon teškog djetinjstva u Poljskoj, diplomirao je 1959. na film. školi u Łódźu. Isprva režira zapažene kratke filmove, npr. Dva čovjeka i ormar (1958), u kojemu junaci izađu iz mora noseći ormar od kojega se nikada ne odvajaju, 1955–1961. često glumi u filmovima A. Wajde (npr. Pokoljenje, 1955; Nevini čarobnjaci, 1960), asistira A. Munku te se usavršava u Parizu. Po povratku u Poljsku režira prvi dugometr. film → Nož u vodi, ali zbog negativnih polit. reakcija odlazi na Zapad. U Vel. Britaniji režira → Odvratnost (s C. Deneuve) i Slijepa ulica (1966., Zlatni medvjed u Berlinu), impresivnu pripovjednu ritmizaciju nasilja i morbidne seksualnosti, o odbjeglom zatvoreniku koji zadire u intimu dekadentnog para (D. Pleasence i F. Dorléac). Nakon komerc. uspjeha britansko-amer. horor-komedije Bal vampira (1967) u kojoj i glumi pomoćnika lovca na vampire, u SAD-u režira utjecajni film strave → Rosemaryna beba. Njegova ekranizacija Macbetha (1971) s izvornim stihovima smatra se jednom od najuspjelijih film. obrada djela W. Shakespearea uopće, a → Kineska četvrt jedna je od najdojmljivijih posveta film noiru u amer. filmu. Potom ponovno režira u Europi; u franc. filmu kafkijanskog ozračja → Stanar (i gl. uloga) dojmljivo rekapitulira teme i stil ranijih filmova, no sljedeća mu ostvarenja variraju. Izdvajaju se ekranizacija romana Th. Hardyja Tess (1979), triler Mahnit (1988), ekranizacija romana P. Brucknera Gorki mjesec (1992) te horor Deveta vrata (2000), dok → Pijanist, prema knjizi W. Szpilmana, a dijelom nadahnut i redateljevim iskustvima za holokausta, osvaja Zlatnu palmu te mu donosi Oscara za režiju (2003). Premda P. privlači interes javnosti i privatnim životom (tragična smrt supruge, glumice Sharon Tate, optužba za silovanje maloljetnice), spada među umjetnički najuspješnije prebjege iz bivšega komun. bloka. Kozmopolitski usmjeren te sklon propitivanju temeljnih problema egzistencije, krajnjoj grotesci, ali i preciznoj deskriptivnosti, baštinik je postupaka A. Hitchcocka ali i tzv. visokog modernizma (npr. L. Buñuela), te se prilagođava normama raznih sredina. Redovito je (ko)scenarist svojih, pretežito tjeskobnih filmova (uspoređivanih s teatrom apsurda, a i s teatrom okrutnosti), u kojima likovi nemaju mogućnosti iskupljenja u emocijama (često prigušenim ili neuobičajenim) ili humoru (ugl. ciničnom, često gorkom). Ostali važniji filmovi: Debeli i mršavi (1961., kratki), Sisavci (1962., kratki), Što (1972), Pirati (1986), Smrt i djevojka (1994).

N. Gilić