Ponedjeljak ili utorak

Ponedjeljak ili utorak (1966), Hrvatska, c/b, boja, 73 min, Jadran film, r.: Vatroslav Mimica, sc.: Fedor Vidas, V. Mimica, df.: Tomislav Pinter, glazba: Miljenko Prohaska, ul.: Slobodan Dimitrijević (Marko Požgaj), Pavle Vuisić (Markov otac), Gizela Huml (Markova baka), Fabijan Šovagović (Volfek), Srđan Mimica (mali Marko), Rudolf Kukić (Haller), Jagoda Kaloper (Rajka), Olivera Vučo (Markova ljubavnica), Renata Freiskorn (Milada Požgaj), Ivo Škrabalo (Markov kolega na sjednici), Arsen Dedić.

Jedan dan u životu Marka Požgaja. Kako dan odmiče, uz izvanjske događaje prati se i Markov tok svijesti koji očituje junakove preokupacije, ljubavi i traume iz prošlosti.

Mimica je filmom potvrdio i dodatno razradio svoje zanimanje za nelinearno pripovijedanje regulirano junakovom sviješću (razvidno u njegovu prethodnom ostvarenju → Prometej s otoka Viševice), čime je ključno pridonio uvođenju modernističke poetike u hrv. igr. film. Pripovijedanje se prelama kroz protagonistova sjećanja i razmišljanja koja se razvijaju u tri pravca: reminiscencije na ubojstvo oca u II. svj. ratu te rat općenito, brak i rastavu s prvom ženom i vezu s ljubavnicom. Pritom Mimica režijski naznačuje da to nisu nostalgična prisjećanja, a nelagodu postiže naglašenom uporabom detalja (dominiraju čitavim filmom), potom stop-fotografijom i dok. snimkama. Značajnu ulogu ima i obojenost: iako se na početku inzistira na sjećanjima u boji naspram crno-bijele svakodnevice, pred kraj filma boja se polako uvlači u sivilo junakove zbilje (npr. scena s jabukom), što kulminira u gotovo burlesknoj sceni s A. Dedićem, balonom i pozivom na zajedništvo; ti prizori podsjećaju na Carevo novo ruho A. Babaje (1961), budući da žarke boje dodatno naglašava fotografija visokoga ključa koja eliminira sjene. Na festivalu u Puli film je dobio Veliku zlatnu arenu za film, V. Mimica nagradu za režiju, a T. Pinter za fotografiju.

D. Rafaelić