Ponoć

Ponoć (Midnight, 1939), SAD, c/b, 94 min, Paramount, r.: Mitchell Leisen, sc.: Charles Brackett, Billy Wilder, prema priči Edwina Justusa Mayera i Franza Schulza, df.: Charles Lang, glazba: Frederick Hollander, ul.: Claudette Colbert (Eve Peabody), Don Ameche (Tibor Czerny), John Barrymore (Georges Flammarion), Francis Lederer (Jacques Picot), Mary Astor (Helene Flammarion), Elaine Barrie (Simone), Hedda Hopper (Stephanie), Rex O’Malley (Marcel), Monty Woolley (sudac).

Amer. pustolovka Eve nađe se, bez novca, u Parizu te se sprijatelji s taksistom Tiborom Czernyjem. Napusti ga uguravši se na jednu zabavu gdje upozna bogatu Helene Flammarion i njezina ljubavnika Jacquesa Picota, koji se zainteresira za Eve. Helenin suprug Georges dogovori se s Eve da joj plati ako ona uspije zavesti Picota i na taj način ga odvući od Helene. Predstavljajući se kao barunica Czerny, Eve dolazi u dvorac Flammarionovih pokraj Pariza i sve ide po planu dok se ne pojavi zaljubljeni Tibor tražeći Eve.

Film je vrhunski primjer nadogradnje temeljnog obrasca romantične screwball-komedije – prikaza nastanka ljubavne veze kroz dijaloške sukobe i s razrješenjem u idiličnom ambijentu (ovdje je to ladanjski dvorac) značajkama tzv. sofisticirane komedije smještene u dekadentne eur. ambijente i s naglašeno ironičnim portretiranjem ljubavnih i bračnih odnosa, uvjetovanih pravilima društv. igre (što je filmu donijelo i epitet svojevrsne amer. verzije Renoirova → Pravila igre). Zasnovan na dinamičnom variranju motiva obmanjivanja, lažnog predstavljanja i spletki, film kroz narativnu liniju navodnog braka Eve i Tibora predstavlja i inačicu tzv. komedije ponovnog vjenčanja, dok elegantnim stilom – posebice u organizaciji mizanscene – potvrđuje red. vještinu M. Leisena (1898–1972), poznatog ponajprije po sličnim romantičnim komedijama ili melodramama, npr. Ruke preko stola (1935), Lagodan život (1937), Zadrži zoru (1941). Film je istodobno vrhunski primjer Leisenove lik. rafiniranosti (sam je redatelj karijeru započeo kao kostimograf i scenograf), posebice vidljive u otvorenim aluzijama na slikarstvo G. De Chirica.

B. Kragić