Posljednji metro

Posljednji metro (Le Dernier métro, 1980), Francuska, boja, 128 min, Les Films du Carosse/ /Sédif/TF1/Société française de producteurs, r.: François Truffaut, sc.: F. Truffaut, Suzanne Schiffman i Jean-Claude Grumberg, df.: Nestor Almendros, glazba: Georges Delerue, ul.: Catherine Deneuve (Marion Steiner), Gérard Depardieu (Bernard Granger), Heinz Bennent (Lucas Steiner), Jean Poiret (Jean-Loup Cottins), Jean-Louis Richard (Daxiat), Sabine Haudepin (Nadine), Andréa Ferréol (Arlette Gillaume), László Szabó (poručnik Bergen).

Za vrijeme nacističke okupacije, Marion Steiner preuzima vodstvo pariške kazališne kuće u kojoj je glumačka prvakinja, dok se ravnatelj žid. podrijetla, njezin suprug Lucas, skriva u podrumu. Rad na novoj predstavi, Nestala, kroz razvoj kreativno-emotivih odnosa s mužem koji iz skrovišta režira scensku izvedbu, i novim partnerom Bernardom, suočava je sa složenom povratnom spregom glume i življenog iskustva.

Uspostavljajući već uvodnim prizorima Marion kao središnju figuru, film se oblikuje razradom međuodnosa glume i identiteta, provizornog i definitivnog, zadanog i izvedbenog. Isključivim i konačnim određenjima značenja i pripisivanja postojanih identiteta, koje provode nacisti, suprotstavlja se trajna nepostojanost izvedbenih preobrazbi dvostruko fikcionaliziranih likova, koji sposobnost prelaženja dijegetičkih granica i tvorbe improviziranih značenjskih sklopova pretvaraju u sredstvo subverzije poretka. Naglašena artificijelnost scenografije i prigušen kolorit u kojemu prevladavaju smeđi, crveni i žuti tonovi, kao i glazba, upućuju kako na film. poetiku prikazanog razdoblja, tako i na usvojene kodove njegova predstavljanja. Dominantne metafore zatočenosti i prikrivanja, te fabularno isticanje nužnosti igranja različitih uloga u raznim životnim situacijama, od Bernardovih tehnika zavođenja do njegovih aktivnosti u pokretu otpora, pokazuju ovisnost vjerodostojnosti svakog modusa reprezentacije o interpretativnom okviru, dok Lucasova režija predstave iz podruma izravno upućuje na sustav u kojemu redatelj, ostajući nevidljivim, nadzire i presudno određuje viđeno. Složeno supostavljanje scenske izvedbe življenoj zbilji doseže vrhunac u završnom prizoru provizornog trokuta u kojemu Marion drži za ruke i Bernarda i Lucasa. Nominiran za Oscara za najbolji strani film, dobio je 10 nac. franc. nagrada César (i za film).

T. Brlek