Potjera za zlatom

Potjera za zlatom (The Gold Rush, 1925), SAD, c/b, 142 min, nijemi, Charles Chaplin Productions, r. i sc.: Charlie Chaplin, df.: Rollie Totheroh, Jack Wilson, ul.: Ch. Chaplin (Skitnica), Mack Swain (Veliki Jim McKay), Tom Murray (Larsen), Georgia Hale (Georgia), Betty Morissey (njezina prijateljica), Henry Bergman (Hank Curtis), Malcom Waite (Jack Cameron).

Aljaska za zlatne groznice 1898. Skitnica Charlie jedan je od brojnih neuspješnih tragača za zlatom. Veliki Jim spašava Charlieja od nasilnog Larsena te Charlie potom u baru susreće djevojku Georgiu u koju se zaljubi. Nakon što ona nije došla na novogodišnju večeru, koju je pripremio posebno za nju, Charlie se, razočaran, pridruži Jimu u traganju za zlatom. U planinama ih zatiče sniježna oluja te se oni nađu izolirani. Ipak, uspiju pronaći zlato.

Chaplinovo remek-djelo (u anketi film. kritičara i redatelja na Svj. izložbi u Bruxellesu 1958. izabran na 2. mjesto liste najboljih filmova svih vremena), ujedno je i njegov najveći komerc. uspjeh (2. najgledaniji film godine), a po ocjeni franc. povjesničara filma J. Mitryja »prvo zaokruženo Chaplinovo djelo«, ujedno i takvo u kojemu se »tragikomična prespektiva nalazi više u čovjeku, nego izvan njega, više u njegovu ljudskom sklopu nego u njegovu društv. sklopu«. Kroz spoj pustolovnih, patetično-melodramatičnih i komičnih značajki, Chaplin predstavlja svoju najpotpuniju vizualizaciju optimistične vjere u sretno razrješenje životnih nedaća odn. materijalizaciju ispunjenja snova pa junak na kraju osvaja i djevojku i zlato. Zanimljiv i kao Chaplinov odmak od suvr. društv. ambijenta u prirodu, film naglašava urođenost ljudskih karakteristika, umjesto njihove društv. uvjetovanosti, dok je komika prožeta melankolijom, a ne društv. kritikom (junaku se nezgode događaju zbog njegove osjetljivosti, a ne društv. buntovništva). U tipičnom primjeru svojega film. stila – bez nijansi osvjetljenja, s dominacijom srednjih planova i totala, minimalnim pokretima kamere i podređivanjem svih vizualnih sastavnica liku i njegovu mjestu u kadru, Chaplin je vrhunski razradio dramaturške i narativne potencijale gega, posebice protagonistovih »igračkih«, pantomimičarskih prizora kao iskaza fantastičkih, pa i iracionalnih impulsa, poput igre s krušćićima, pokušaja da se oslobodi psa vezanog za svoju nogu ili pripreme ručka od cipele i vezica, a koji su stekli antologijski status.

B. Kragić