Pravilo igre

Pravilo igre (La Règle du jeu, 1939), Francuska, c/b, 112 min, Société de production des films de Jean Renoir/Nouvelle edition française, r. i sc.: Jean Renoir, df.: Jean Bachelet, glazba: Roger Désormières, prema partiturama W. A. Mozarta, Pierrea Alexandrea Monsignyja, Camillea Saint-Saënsa, Johanna Straussa, ul.: Marcel Dalio (Robert de la Chesnaye), Nora Gregor (Christine), Jean Renoir (Octave), Roland Toutain (André Jurieux), Mila Parély (Geneviève de Marras), Paulette Dubost (Lisette), Julien Carette (Marceau), Gaston Modot (Schumacher), Pierre Magnier (general), Eddy Debray (Corneille), Pierre Nay (Saint-Aubin), Odette Talazac (gospođa de la Plante), Richard Francoeur (la Bruyère), Claire Gerard (gospođa la Bruyčre), Léon Larive (kuhar).

Mladi zrakoplovac Jurieux 1930-ih prelijeće Atlantski ocean i postaje nac. junak. U tom uspjehu, međutim, ne nalazi nikakve radosti i javno izjavljuje da pati zbog neuzvraćene ljubavi udane Christine de la Chesnaye. Da bi se izbjegao skandal, njegov odani prijatelj Octave i Christinein suprug smisle »trik«: pozovu Jurieuxa u lov na Chesnayevu imanju kako bi se opovrgle priče o mogućoj tajnoj vezi Jurieuxa i Christine. Na imanju se okupi društvo buržuja kojima je licemjerje uobičajen tip ponašanja, a ljubakanja konvencija društv. života. Od supruga zanemarivana Christine prihvaća tada jednoga mladog udvarača, što izaziva gnjev iskrenog Jurieuxa. Slična se »igra« zbiva i među slugama, a dođe i do prepletanja igara iz dvaju društv. slojeva što rezultira tragičnim završetkom.

Početno zamišljen kao adaptacija drame Marijanini hirovi A. de Musseta, kao tipična renoirovska vesela drama (drame gai), film je u daljnjoj razradi osuvremenjen, a redatelj mu je dodao elemente Beaumarchaisove dramaturgije (iznimno je cijenio njegov Figarov pir), vodvilja, situacijske komedije pa i dancea macabrea i kazališta sjena, što je uvjetovalo nastanak žanrovski složena filma kojeg u tom smislu nije moguće precizno odrediti (mješavina komedije, melodrame, psihol. drame, vodvilja, socijalnokritičkog filma). Renoir je na kompleksnu kazališno-knjiž. podlogu dogradio komponente tipične za poetski realizam – pesimizam i likove ispunjene ogorčenjem, koji zbog iskrenosti i neprihvaćanja društv. licemjerja upadaju u incidentnu situaciju. Taj je negativan moralni kompleks nadopunjen ironičnom postavkom o »pravilu igre«: društvo ima prihvaćen sustav vrijednosti, ma kako izopačenih, kao i pravila i kodeks ponašanja koji reguliraju održavanje tog sustava. Kako je u filmu prikazano društvo u kojemu pretežu oni koji su uspostavili ta pravila, a koja pak odgovaraju njihovu iskvarenom svjetonazoru (i opstanku), strada osoba koja se tih pravila ne pridržava – čestiti Jurieux koji je »promašio žanr«. U tom društv. miljeu nužno dolazi i do prepletanja klasa, a i niža ima svoja, drugačija, ali jednako bespoštedna pravila. Tu bespoštednost simboliziraju scene lova, »mrtvačkog plesa« i završnog incidenta. Dok je u → Velikoj iluziji izjednačio nacije, a razdvojio klase, u ovom je filmu Renoir ponešto približio klase jer je kao nadređeni kriterij prihvatio moralne vrijednosti, one koje mu se čine autentičnijima. Nakon premijere film nisu prihvatili ni kritika ni publika, potom je prekrajan, 1940. zabranile su ga okupacijske vlasti, bez pozitivnijeg odjeka prošla su i prikazivanja 1945. i 1948., najnovija verzija montirana je potkraj 1950-ih, a uspjeh je doživio tek prikazivanjem 1965. Poč. 1960-ih dolazi i do potpune revalorizacije filma, utvrđuje se da je Renoir upravo njime začetnik novijih realist. tendencija (održavanje prizornoga kontinuiteta), modernističkih (složena perspektiva), a donekle postmodernističkih (ironijski pristup, citatnost, interferiranje žanrova). U anketama časopisa Sight & Sound 1962. i 2002. bio je na trećem, a 1972., 1982. i 1992. na drugom mjestu.

A. Peterlić