Prezir

Prezir (Le Mépris, 1963), Franuska/Italija, boja, 103 min, Compagnia Cinematografica Champion/Les Films Concordia/Rome Paris Films, r. i sc.: Jean-Luc Godard, prema romanu Alberta Moravije, df.: Raoul Coutard, glazba: Georges Delerue, ul.: Brigitte Bardot (Camille), Michel Piccoli (Paul Javal), Jack Palance (Jeremy Prokosch), Fritz Lang (Fritz Lang), Giorgia Moll (Francesca Vanini).

Franc. scenarist Paul Javal prihvaća ponudu amer. producenta Jeremyja Prokoscha da za honorar od 10 000 dolara preradi scenarij adaptacije Homerove Odiseje koju za Prokoscha režira slavni Fritz Lang. Zajedno sa svojom privlačnom suprugom Camille, koja postupno počinje iskazivati rastući prijezir prema suprugu, Paul dolazi u Italiju, gdje se film snima. Potom se Paul, Camille, Lang i Prokoschova tajnica Francesca pridružuju producentu u njegovoj vili na otoku Capriju.

Godard je film opisao kao »priču o nesporazumu između jednog muškarca i jedne žene«, što podcrtava već sam naslov, a naglašava polusatna sekvenca njihova razgovora koja, međutim, svojom nepriređenošću i međusobnim verbalnim nadmudrivanjima upozorava na ključnu temu – promišljanje samog pripovijedanja i načina na koje ono posreduje, ali i definira životno iskustvo. Već sam početak filma izjednačuje lik Camille s vizualnim spektaklom, odn. njezino golo tijelo (navodno su producenti tražili od Godarda scene s golom B. Bardot) predstavlja kao umj. formu, da bi se potom u nizu dijaloških prizora varirali motivi komunikacijskih nesporazuma, odnosa umjetnosti i života, sprege fikcije i zbilje, rasprave o Homeru s aluzijama na odnose među likovima (Paul kao Odisej, Camille kao Penelopa, Prokosch kao Posejdon) te reference na samo film. djelo odn. proces njegova nastajanja: film započinje kadrovima snimanja, s kamerom koja se okreće prema gledatelju, Lang ironično komentira kako je sinemaskop kao tehnika širokog platna dobar jedino za zmije i pogrebe (sam Prezir snimljen je franc. verzijom te tehnike), zagovara načelo mimetizma, referirajući se na vlastito stvarno red. iskustvo s producentima naglašava različitost riječi i slike, a posebnost njegova položaja naglašena je činjenicom da jedini komunicira na svim jezicima koji se govore u filmu (franc., engl., tal., njem.) te često citira pjesnike (Dante, Corneille, Hölderlin). Spomenute motive Godard neprestano kombinira, npr. u sceni razgovora Paula, Prokoscha i Langa, na različitim jezicima, dok im Francesca međusobno prevodi, pri čemu prijevod mijenja, a u jednom trenutku i anticipira izvornik. Fabularna komponenta snimanja ekranizacije Odiseje omogućuje tenziju vizualnog izgleda »zbiljskog« okvira i stiliziranih kadrova snimane ekranizacije čija rastuća sličnost, s naglaskom na zasićenim kolorima, upućuje na miješanje granice iluzije i zbilje. Potvrda Godardova umijeća da sa samo nekoliko glumaca i u nekoliko ambijenata realizira djelo koje djeluje kao visokobudžetna produkcija, film sadržava i niz redateljevih posveta (M. Piccoli cijelo vrijeme nosi kaubojski šešir poput lika D. Martina u filmu Neki su dotrčali V. Minnellija, a na što se izravno i referira), dok se intimistička fabularna linija citatno odnosi na → Putovanje u Italiju.

B. Kragić