Princeza Yang Kwei-Fei

Princeza Yang Kwei-Fei (Yōkihi, 1955), Japan/Hong Kong, boja, 98 min, Daiei/Shaw Brothers, r.: Kenji Mizoguchi, sc.: Yoshikata Yoda, Matsutaro Kawaguchi, df.: Kohei Sugiyama, glazba: Fumio Hayasaka, sgf.: Hiroshi Mizutani, ul.: Machiko Kyo (Yang Kwei-Fei), Masayuki Mori (Huan-Tsung), So Yamamura (An Lu-Shan), Eitaro Shindo (Kao Li-His), Sakae Ozawa (Chao), Haruko Sugimura, Yoko Minamida.

Kina u VIII. st. Nakon smrti supruge cara Huanga-Tunga, dvorjani mu predstavljaju razne žene kako bi se on zainteresirao za neku od njih. Jedna od njih je lijepa služavka Yang Yu-Huan koju je prvi zapazio ambiciozni general An Lu-Shan. Privučen djevojčinom ljepotom, car je uzima za konkubinu, zaljubi se u nju i da joj ime Yang Kwei-Fei. Nakon što izbije pobuna nezadovoljnih dvorjana na čelu s An Lu-Shanom, Yang Kwei-Fei zatraži od cara dozvolu da napusti gl. grad. Iako on to odbije, ona se odluči žrtvovati da bi pobuna prestala.

Mizoguchijev prvi film u boji, realiziran ugl. na Tajvanu, i u koprodukciji s utjecajnim hongkonškim producentima, braćom Shaw, a prema tragičnoj priči iz kin. pučke književnosti, ponovno se usredotočuje na lik žene koja postaje žrtva društv. zahtjeva. Fabula je ispripovijedana u obliku duge retrospekcije ostarjelog cara koji, vrativši se na vlast i potom abdiciravši u korist svojeg sina, provodi vrijeme sjećajući se preminule ljubavnice; pritom redatelj dojmljivim elipsama razvija priču, smještenu ugl. u interijerima, uplećući postupno polit. intrigu u intimističku, ljubavnu temu, pri čemu završetak djeluje kao apologija trajnosti ljubavi. Mizoguchi rabi pastelne boje kao ekvivalent emocija likova – dominiraju tamnocrveni i tamnoplavi tonovi čija se zasićenost postupno pojačava s razvojem fabule prema tragičnom kraju. Fluidne vožnje i dugi kadrovi također pojačavaju ugođaj elegičnosti, refleksivnosti i melankolije; scena junakinjine smrti, u kojoj ona polako skida kićenu odjeću i dragulje zadržavajući purpurni plašt i bijeli veo, vrhunski je primjer Mizoguchijeva ekonomična stila i umijeća postizanja dinamike u kadru, zasnovane na diskretnim pomacima likova ili kamere u duljim kadrovima, dok završetak potvrđuje redatelja kao majstora oniričkog filma, koji duhovnu realnost otkriva pretežito realist. postupcima – dok se ostarjeli protagonist prisjeća junakinje, čuje se njezin (zagrobni) smijeh, a kamera se diže prema neidentificiranoj plavoj površini.

B. Kragić