:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Prisluškivanje (The Conversation, 1974), SAD, boja, 113 min, American Zoetropoe/Paramount/The Coppola Company/The Directors Company, r. i sc.: Francis Ford Coppola, df.: Bill Butler, glazba: David Shire, Duke Ellington (pjesma »Sophisticated Lady«), ul.: Gene Hackman (Harry Caul), John Cazale (Stan), Allen Garfield (William »Bernie« Moran), Frederic Forrest (Mark), Cindy Williams (Ann), Terri Garr (Amy Fredericks), Harrison Ford (Martin Stett), Michael Higgins (Paul), Elizabeth Mac Rae (Meredith), Robert Duvall (direktor).

Direktor velike kompanije angažira Harryja Caula, stručnjaka za praćenje i prisluškivanje, inače osamljenika u paranoidnom strahu od tuđeg prodora u vlastitu intimu, da snima razgovore dvoje kompanijinih zaposlenika. Na temelju snimljenih razgovora, Harry zaključuje da će par koji prisluškuje biti ubijen, pa, progonjen grižnjom savjesti, odlučuje spriječiti zločin. Uskoro shvaća da barata krivim pretpostavkama, te da je figura unutar tuđe igre.

Triler koji je Coppola snimio između prvog i drugog nastavka → Kuma ujedno je studija fabularnih potencijala samoga film. medija, posebno montaže zvuka (slično s fotografijom čini Antonionijevo → Povećanje) pa bi se stoga mogao opisati kao radikalno metafilmičan i metanarativan. Taj temeljni interes za montažu zvuka, kao pokretača film. priče, u scenariju se organizira kao niz ponavljanja, koja – paradoksalno – pridonose razvoju fabule: opetovano ponavljanje snimki razgovora tek je podloga za opetovanu reprodukciju niza drugih, auditivnih i vizualnih detalja (glazb. motiva, kadrova poluprozirnih zaslona na kojima se »prikazuju« obrisi glumaca). Kao studija otuđenja gl. lika (koji naposljetku i sam postaje instancijom reprodukcije zvuka nad kojom više nema kontrole), film spada među djela koja su pridonijela definiciji ključnih interesa amer. autorskog filma 1970-ih. U Cannesu je nagrađen Grand Prixom.

T. Jukić