Proba orkestra

traži dalje ...

Proba orkestra (Prova d’orchestra, 1980), Italija/SR Njemačka, boja, 70 min, Albatros/Daimo/RAI, r.: Federico Fellini, sc.: F. Fellini, Brunello Rondi, df.: Giuseppe Rotunno, glazba: Nino Rota, ul.: Balduin Baas (dirigent), David Maunsell (prva violina), Clara Colosimo (harfistica), Ronaldo Baracchi (pijanist), Elizabeth Labi (pijanistica), Ferdinando Villella, Giovanni Javarone, Filippo Trincaia.

U srednjovj. kripti iznimnih akustičnih svojstava orkestar se uvježbava pod palicom njem. dirigenta, a tv ekipa postavlja pitanja sudionicima probe. Tijekom pauze dirigent se žali zbog nepoštovanja autoriteta njegove profesije, a glazbenici postaju sve buntovniji i potpuno otkazuju poslušnost.

Izvorno snimljen za TV, film rabi dokumentarističke metode (tzv. anketna metoda pod utjecajem struje filma istine) s kojima se redatelj poigravao i u Klaunovima (1970), također u tv produkciji. Često tumačen kao film o polit. prilikama u Europi (s naglaskom na tal. polit. situaciju), od najtipičnijih ostvarenja struje polit. filma razlikuje se suptilnim, no grotesknim smislom za humor, najočitijim u ponašanju i izjavama nekih glazbenika – jedan tako sluša nogometni prijenos na tranzistoru, drugome ubace kondom u trubu, a pijanistica se ispod svojega instrumenta upušta u erotski čin. Orkestar se može shvatiti kao prikaz društva u malom (sa sindikatima, sluganstvom i drugim prepoznatljivim fenomenima) pa je kritika u tom smislu tumačila i odnos svirača i dirigenta – isprva se glazbenici opiru stezi, a kada strašna crna kugla poruši zidove, pobuna prestaje. Za film je važan i kontrast između tradicije i suvremenosti, očit u usporedbi uvoda, u kojemu se dinamičnom kamerom i komentarom jednoga lika opisuje ljepota kripte s orkestralnim kaosom te sukobom dijelom prouzročenim i dolaskom tv ekipe. Dio glazbenika, nezadovoljan što neće dobiti nadoknadu za suradnju s tv ekipom, isprva samo traži sindikalna prava, no s vremenom prevladava potpuno anarhičan bunt od kojega nitko nema koristi. Pojedini glazbenici, međutim, čini se, istinski vole svoju umjetnost, a virtuozna režija i dojmljiv kraj s gubitkom individualnosti svirača pod dirigentovim oštrim komandama pridonose sve povoljnijim revalorizacijama filma. Figura pompoznog dirigenta može se shvatiti i kao ironični autoportret redatelja, koji je svoj posao rado uspoređivao s tom glazbeničkom strukom.

N. Gilić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Proba orkestra. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1492>.