Profesija: reporter

traži dalje ...

Profesija: reporter (Professione: reporter, 1975), Francuska/Italija/Španjolska/SAD, boja, 124 min, MGM/CIPI Cinematografica/Compagnia Cinematografica Champion/Les Films Concordia, r.: Michelangelo Antonioni, sc.: Mark Peploe, Peter Wollen, M. Antonioni, df.: Luciano Tovoli, glazba: Ivan Vandor, ul.: Jack Nicholson (David Locke), Maria Schneider (djevojka), Jenny Runacre (Rachel Locke), Ian Hendry (Knight), Ambroise Bia (Achebe), José María Caffarel (čuvar hotela), Steven Berkoff (Stephen).

Nastojeći se osloboditi prošlosti i frustracija zbog nemogućnosti izravnog dohvaćanja zbilje, engl. reporter na zadatku u Čadu, David Locke, preuzima identitet trgovca oružjem po imenu Robertson, koji je umro u susjednoj hotelskoj sobi, no spoznaje da je konačna zamjena stega konvencija, kauzalnosti i vremena moguća samo u smrti.

Uspostavljajući neovisnost kamere o liku već uvodnom sekvencom, koja neočekivanim izmjenama točke gledišta te naglašavanjem ovisnosti pripovjednoga kontinuiteta, a i prostornih odnosa, o interpretativnom okviru, film se oblikuje spregom predočene fikcije i medija njezina izražavanja. Suprotstavljajući pretpostavljenu puninu stvarnosti ustaljenim mogućnostima bilježenja i tumačenja aspekata zbilje, kakvi su intervjui s polit. vođom i lokalnim vračem, snimke izvršenja strijeljanja te magnetofonske snimke razgovora s Robertsonom, Locke pokušava ostvariti empirističku koncepciju identiteta, na koju upućuje njegovo ime, te poništiti razliku promatrača i predmeta promatranja. Razrađene kompozicije, složeni montažni prijelazi i pokreti kamere te izmjene rakursa, osvjetljenja i uporabe zvuka u sekvencama koje prikazuju Lockea supostavljeni su prizorima s njegovom ženom Rachel, snimljenima tehnikom filma istine, u kojima je kamera pretežno statična, zvuk nejasan, a osvjetljenje neujednačeno, kao i na Lockeovu vlastitom reporterskom materijalu: naglašeno konstruirana »zbilja« uokviruje dokumentarističke prikaze stvarnosti, uobličene pravilima tv reportaže. Svaki se identitet, kako osobni, tako i znakovni, pokazuje kao funkcija pamćenja, dok se istodobno samo pamćenje pokazuje ovisnim o reprezentacijskim i interpretacijskim mehanizmima uspostave identiteta. Pažljivom zamjenom fotografija u putovnici, Locke može postati Robertson, no oslobođenje od vlastite sudbine moguće je samo prisvajanjem drugačije prošlosti i s njom povezane budućnosti; intenzivan kolorit pustinje u kojemu su bijele, sive, oker i plave površine jasno razdvojene može se samo zamijeniti prigušenim smeđim i sivim tonovima gradskog pejsaža – kao što je potpuna negacija identiteta moguća samo u smrti, boja se može dokinuti samo crnim ekranom kraja filma. Sustavnim odvajanjem pogleda kamere od vizure protagonista te prostornim i vremenskim dislokacijama, sižejno oblikovanje neprestano podriva predstavljačke i pripovjedne konvencije kojima se služi. U pretposljednjoj sekvenci filma, sedmominutnoj neprekinutoj vožnji u kojoj kamera napušta protagonista te izlazeći iz hotelske sobe prolazi kroz rešetke na prozoru, kruži trgom i zatim se vraća da bi na krevetu našla tijelo mrtva Lockea, koji je u elipsi ubijen kao Robertson, pogled kamere postiže potpunu neovisnost o fabularnim i reprezentacijskim očekivanjima; po S. Chatmanu »narativni diskontinuitet predočen je filmskim kontinuitetom.«

T. Brlek

ilustracija
PROFESIJA: REPORTER, M. Antonioni

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Profesija: reporter. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.3.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/1495>.