:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: galerija :::: kontakt ::

Prošle godine u Marienbadu (L’Année dernière à Marienbad, 1961), Francuska/Italija, c/b, 100 min, Terra-Film/SNF/Cormoran/Cineriz/Cinetel/Précitel/Argos Films/Les Films Tamara/ Como-Films/Silver-Films, r.: Alain Resnais, sc.: Alain Robbe-Grillet, df.: Sacha Vierny, glazba: Francis Seyrig, sgf.: Jacques Saulnier, ul.: Giorgio Albertazzi (X), Delphine Seyrig (A), Sacha Pitoëff (M), Françoise Bertin, Luce Garcia-Ville, Hélèna Kornel, Françoise Spira, Karin Toeche-Mittler, Pierre Barbaud, Wilhelm von Deek, Jean Lanier, Gérard Lorin, Davide Monemuri, Gilles Quéant, Gabriel Werner.

Zatvoren, izvanvremenski svijet elegantna, barokna hotela mjesto je opetovanog zbivanja niza prizora koji u različitim načinima uprizoruju međusobne odnose pripovjedača (X), koji uvjerava mladu ženu (A) da su se prošle godine sreli i odlučili zajedno pobjeći godinu dana poslije, što ona niječe, te muškarca (M), koji uvijek pobjeđuje u varijantama kombinatoričke igre.

Izričita tvrdnja Alaina Robbe-Grilleta o besmislenosti pitanja jesu li se protagonisti doista sreli prošle godine u Marienbadu potvrđuje isključivo fikcionalan status likova, prostora i zbivanja. Činjenica da je prva žena koju gledatelj vidi glumica na sceni, utjelovljenje različitih identiteta i uloga, kao i očigledna konstruiranost prostora, koja nesprestano onemogućuje orijentaciju, te izmjene scenografije ili kostima u skladu s pripovjedačevim uputama, naglašavaju predočeno kao izvedbeni konstrukt. Izravno predočujući mentalne realnosti, koje mogu ili ne moraju odgovarati zbiljskim događajima, kao jedine dostupne, film neprestano suočava gledatelja sa stvarnošću vlastite iluzije, unutar koje se identitet može uspostaviti samo razlikovno: stupanj »istinitosti« zbivanja određuju složenost dekoracije, eksponiranost slike ili duljina kadrova. Prostorne dislokacije, primjeri nepodudaranja zvuka i slike te stalna izmjena fokalizatora pojedinih prizora, koje gledatelji ne mogu pouzdano identificirati, sustavno onemogućavaju pokušaje da se uspostave kronološki i uzročno-posljedični odnosi, ostvarujući istodobno apsolutnu neovisnost prizora o izvanjskom svijetu i njihovu potpunu međuovisnost unutar strukture filma. Međusobno zrcaljenje labirinta hotela i vrta koji ga okružuje, kao i variranje istih obrazaca na svim razinama, dokida opoziciju izvanjskog i unutarnjeg, prošlog i sadašnjeg, pretvarajući likove u figure unutar konstrukcije u kojoj se zbilja može pojaviti samo kao trompe l’oeil. Svaki element nalazi svoj odraz ili analogiju, slijedeći stroge formalne zakonitosti simetrije, varijacije ili inverzije, kroz niz međusobno nesumjerljivih, ali podjednako uvjerljivih permutacija. Razrađenim kadriranjem, minucioznim dubinskim kompozicijama i montažnim ritmom svi se aspekti filma uklapaju u fluidnu cjelinu u kojoj, prema Resnaisu, »igra oblika postaje važnijom od anegdote.« Film je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji.

T. Brlek


PROŠLE GODINE U MARIENBADU, A. Resnais (Delphine Seyrig i Giorgio Albertazzi)