Boja nara

Boja nara (Nran goujne/Cvet granata/Sayat Nova, 1971), SSSR, boja, 78 min, Armenfilm, r., sc., montaža i koreografija: Sergej Paradžanov, df.: Martin Šakbazijan, Suren Šakbazijan, glazba: Tigran Mansurijan, ul.: Sofiko Čiaureli (mladi pjesnik, njegova draga, muza, redovnica, anđeo uskrsnuća, pantomimičar), Melkop Alekijan (pjesnik kao dječak), Vilen Galestijan (pjesnik u samostanu), Georgij Gegečkori (stari pjesnik), Onik Minasijan (knez), Spartak Bagašvili (pjesnikov otac), Medeja Đaparidze.

Simbolička biografija armenskoga lirskog pjesnika Harutjuna Sajadjana (1722–1801), poznatog kao Sajat-Nova (kralj pjesme), koji je mlad postao popularan kao ašugh (rapsod), kratko bio dvorski pjesnik, da bi, protjeran, našao utočište u samostanu. Film je organiziran u osam naslovljenih dijelova, uokvirenih prologom i epilogom. Odlike poezije Sajat-Nove, formalna preciznost te filigranski nijansiran izraz, određuju film. oblikovanje i tvore sadržaj filma, za koji se u prologu eksplicitno kaže da »nije prava biografija Sajat-Nove, velikoga armenskog pjesnika iz XVIII. st., nego nastojanje da se film. medijem izraze njegove pjesničke slike.« Svako »poglavlje« prikazuje razdoblje iz života pjesnika, kojega igra troje glumaca, nižući njegove životne uloge, od dječaka iniciranog u svijet knjige, preko tkalca sagova, dvorskog pjesnika i redovnika, do smrtne duše koja susreće đavla i anđela uskrsnuća. Prema izjavi Paradžanova, film »ne sadrži nijednu pov. činjenicu«, a uporaba etnografskih spoznaja o armenskoj kulturi, predočavanjem iz njezina vlastitog očišta, približava ga načelima magijskog realizma. Iako strukturno i tematski sličan → Andreju Rubljovu, te srodan nadrealističkoj poetici, film razvija izrazito idiosinkratičan film. jezik, zasnovan na strogo formaliziranoj ikonografiji i koloritu bizantskih mozaika, biblijskih iluminacija i armenskih tapiserija, statičnoj kameri, simboličkom slaganju boja i naglašeno geometrijskoj kompoziciji kadrova, koji razvijaju vlastitu plastičnost i dinamiku. Odsutnost dijaloga, uporaba međunatpisa supostavljenih i komplementarnih prikazanome, zvukovni kolaž nar. glazbe, crkvenog pjevanja i prirodnih zvukova, precizno koreografirani pokreti, uz gotovo isključivo plošne kadrove, usmjeravaju pozornost na specifičnu vizualnost pokretnih slika kao dinamičkog prikaza statičnog i verbalnog, ustrojenih po načelu kumulativne međuovisnosti, a ne kauzalne linearnosti. Ovaj je film najradikalnije izveden redateljev stav da je moguće »statičnošću postići dinamiku«, pri čemu se »mutacijom podupire dramaturgija«. Snimljen 1969., film je sovj. cenzura zabranila zbog nerazumljivosti, no zalaganjem S. J. Jutkjeviča ipak je 1971. u ograničenu distribuciju puštena nešto skraćena verzija, koju je on montirao. Nadahnut filmom, engl. kompozitor J. Anderson skladao je 1994. istoimeno djelo za flautu i klavir.

T. Brlek